"Državna matura je antikorupcijski alat i mora biti bez greške", NL, 2. lipnja 2012.

Pero Lučin NAJMLAĐI REKTOR U POVIJESTI RIJEČKOG SVEUČILIŠTA I DONEDAVNI HNS-ov FAVORIT ZA MJESTO MINISTRA ZNANOSTI I OBRAZOVANJA
MATURA JE ANTIKORUPCIJSKI ALAT i mora biti bez greške
 
Državna matura služi za vrednovanje postignuća svakog učenika, ali i svakog nastavnika i svake škole i trebaju je osmišljavati najbolji stručnjaci koje Hrvatska ima

Tihana TOMIČIĆ, snimio Damir ŠKOMRLJ
 
 
Prof. dr. Pero Lučin rektor je novog kova: uvodi inovacije, gradi Kampus, pregovara s Europskom unijom, a istodobno ima i politički vrlo konkretne stavove kao HNS-ov kadar. Slovio je kao favorit za mjesto ministra znanosti i obrazovanja, no karte su se drugačije politički posložile i taj resor je pripao SDP-u, te je Lučin ostao u Rijeci, gdje je oduvijek na Sveučilištu, a od 2009. na dužnosti rektora, kao najmlađi rektor u povijesti riječkog Sveučilišta. Mandat mu prate rasprave oko autonomije sveučilišta, čiji je veliki zagovornik, jer je i inače zagovornik svega novoga i suvremenoga, i kao takav našao se u konfliktu sa kolegama sa zagrebačkog sveučilišta, pa time i dijelom politike. To ga je nedavno, međutim, u jednim dnevnim novinama svrstalo i u kategoriju osoba koje će po dobrome obilježiti 2012. godinu.
    Razgovarali smo o daljnjoj gradnji riječkog Kampusa, reformi obrazovanja i politici.
    Nakon najava ministara Željka Jovanovića i Slavka Linića, gradnja studentskog smještaja u Kampusu na Trsatu trebala bi krenuli već do ljeta, zahvaljujući ugovoru o financiranju koji će biti potpisan s Europskom investicijskom bankom, dok je Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta osiguralo dodatnih 19 milijuna kuna za riječko Sveučilište. Kako napreduju radovi na Kampusu na Trsatu?
    – Najava vrijedi, no još uvijek smo u pregovorima s Europskom investicijskom bankom. Sveučilište radi na pripremi dokumentacije za natječaje te usklađuje izvedbene projekte s propisima koji su se u međuvremenu promijenili. Očekujemo da ćemo do jeseni uskladiti dokumentaciju i dovršiti pregovore s bankom. Osim toga, kroz pretpristupne fondove osigurali smo sredstva za projektiranje druge faze studentskih paviljona, pa očekujemo da ćemo tijekom 2013. imati projektnu dokumentaciju za još osam objekata studentskog smještaja.
    Što je sa seljenjem fakulteta?
    – Paralelno s pripremom novih projekata radimo na dovršetku objekata prve faze: zgrada Građevinskog fakulteta je u potpunosti završena i sada radimo završni obračun, a očekujemo da ćemo ovih dana preuzeti i zgradu sveučilišnih odjela i početi s useljavanjem i nabavom znanstvene opreme. Uz sve građevinske radove, silan trud ulažemo u organizaciju svakodnevnog života na Kampusu, iznalaženje sredstava za plaćanje troškova, pokretanje programa, posebice kulturnih i zabavnih ...
   

Sveučilište projekata

Vaš je cilj ambiciozan: Sveučilište u Rijeci u naredne dvije godine svrstati u kategoriju 500 najboljih europskih sveučilišta. Kako to mislite postići, koji standardi su zapravo za to potrebni?
    – Prije svega, kroz pojačane istraživačke aktivnosti i veću međunarodnu vidljivost Sveučilišta. Već sad postoji solidan broj ljudi na Sveučilištu koji mogu ostvarivati vrhunske znanstvene rezultate. Uz nove prostore na Trsatu i iznimno vrijednu znanstvenu opremu, što je preduvjet za znanstvene iskorake, planiramo dolazak iskusnih znanstvenika u Rijeku, prije svega znanstvenika povratnika, ali i jačanje mlađe generacije znanstvenika na našem Sveučilištu koji su u posljednjih nekoliko godina stasali na svim našim fakultetima. Potičemo ih da se udružuju međusobno i s kolegama u inozemstvu te da se natječu za europske istraživačke fondove. Slično kao i za aktivnosti u znanosti, potičemo inovacije i u sferi društvenog, kulturnog, umjetničkog i sportskog života na sveučilištu, posebice uključivanje čim većeg broja studenata. Posebno me veseli organizirano uključivanje naših studenata kroz projektni pristup našeg Studentskog zbora. U pripremi je veći broj međunarodnih konferencija, samo prošle jeseni prijavili smo preko pedesetak projekata za predpristupne fondove, od kojih su neki već odobreni, natjecat ćemo se zajedno s kolegama iz Zagreba za domaćinstvo Europskih sveučilišnih igara 2016. – »europske univerzijade«, planiramo pripremu projekata za strukturne fondove, prije svega velikog znanstveno-tehnološkog parka i preseljenje nekoliko fakulteta na Kampus.
    Vaše Sveučilište je jedan od većih investitora i »pogona« u Rijeci, možete li dati ocjenu o tome razvija li se Rijeka u ispravnom smjeru s tercijarnim djelatnostima? Što ako nukleus ostane samo Kampus? Gdje će se ti novi kadrovi zapošljavati?
    – Mislim da Rijeka određuje ispravan pravac svojeg razvoja. Uz velike infrastrukturne projekte koji su vezani uz riječki prometni pravac raste svijest da Rijeka svoju budućnost treba tražiti u razvoju Sveučilišta i svega onoga što se treba događati oko Sveučilišta. Koncentracija ljudi koji stvaraju znanje i veliki broj dobro obrazovanih studenata preduvjet su za privlačenje investicija i razvijanje industrije s visokom dodanom vrijednošću. Zbog toga se Sveučilište treba još intenzivnije razvijati, zbog toga se Kampus i Sveučilišna bolnica moraju čim prije realizirati do kraja, a samo Sveučilište se treba ubrzano transformirati u treću generaciju sveučilišta. Naravno, Kampus je samo nukleus iz kojeg se formiranje nove riječke industrije treba prelijevati u grad i okruženje.
    Jedan od projekata je novi znanstveno-tehnološki park, što je zapravo to?
    – Da, želimo ići s razvojem projekta novog znanstveno-tehnološkog parka koji će moći zapošljavati 4.000 – 5.000 ljudi. Naša prva iskustva sa znanstveno-tehnološkom parkom su pozitivna, već sada je osigurao preko 200 novih radnih mjesta, no on je bio samo »pilot« iz kojeg smo učili i kroz koji su se stvorili ljudi koji mogu upravljati takvim sustavom. Sad već možemo takve aktivnosti udeseterostručiti.
   

Suradnja sa Sanaderom

Ipak, vaša ulaganja već prati velika afera i sukob sa zagrebačkim rektorom Aleksom Bjelišem, koji traži da DORH ispita kako je riječko sveučilište dospjelo na prvo mjesto prioriteta za financiranje projekata iz fondova EU te Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta u proteklim godinama? Iznosi koji se spominju golemi su, 18,7 milijuna eura, od čega 2,4 milijuna za sporni Centar za visoku tehnologiju u biomedicini riječkog sveučilišta.
    – Ne bih rekao da se radi o aferi već samo o fazi prilagođavanja na nova vremena. Svi moramo shvatiti da se moramo pripremati za projekte koje financira EU te da možemo izvući jako puno koristi iz strukturnih fondova, posebice ako radimo zajedno i koordinirano. Isto tako, svi moramo shvatiti dimenzije europskih projekata koje su desetak puta veće od onoga što smo mi do sada iskusili. Priprema za projekte traži ljude i organizaciju. Mi na tome radimo već više od pet godina i rezultati se sada vide. Iznosi su stvarno veliki, radi se o 18,7 milijuna eura. Takvi su strukturni projekti. I bit će ih još. Ovaj projekt nije jedini, no on će omogućiti veliki zaokret i ubrzanje znanstvenog profiliranja našeg sveučilišta u pravo istraživačko sveučilište europskih dimenzija. Mislim da bi to trebala napraviti sva hrvatska sveučilišta, jer smatram da se sva hrvatska sveučilišta trebaju profilirati u istraživačka sveučilišta – naravno fokusirano, a ne na široko po načelu osobne znatiželje. U tome si sva sveučilišta trebaju međusobno pomagati.
    Kakve veze sve to ima sa činjenicom da ste za Sanaderove Vlade bili glavni pregovarač za poglavlja Znanost i Obrazovanje i kultura?
    – Nikakve, osim što sam, kao pregovarač, puno naučio. Jasno, to je koristilo i imidžu Sveučilišta. Ipak, ključ uspjeha su naši ljudi, djelatnici našeg Centra za EU projekte i preko 40 naših znanstvenika i suradnika, koji su izvrsno odradili posao i zadovoljili sve europske norme u pripremi projekta.
    Kako ste se snašli u toj ulozi u HDZ-ovom širem timu, kako je bilo raditi sa Sanaderovom ekipom? S kim ste se najbolje složili, s kim ste od možda poznatih europskih imena surađivali?
    – Najveći dio pregovaračkog tima činili su nestranački ljudi, vrhunski stručnjaci u svojim područjima. Rad u timu nije uopće bio stranački obojen i svi su radili u interesu Hrvatske. Izvrsno sam se slagao s Vladom Drobnjakom, Tamarom Obradović, Sinišom Petrovićem, Borisom Vujčićem, Ružicom Gelo, ali i sa svim ostalim članovima tima. Surađivao sam s puno ljudi iz Europske komisije, posebice odjela za znanost i obrazovanje, Europskog parlamenta, ostalih europskih institucija, europskih znanstvenih fondacija, europskih rektora i znanstvenika.
    Logično, nakon toga su spekulacije išle u smjeru da ste vi novi ministar znanosti i obrazovanja iz kvote HNS-a. Kako je došlo do toga da niste postali ministar? Jeste li to ipak željeli?
    – Nalazim se na vrlo odgovornoj funkciji i nastojim realizirati niz projekta o kojima smo maloprije govorili.
   

Model upravljanja

Kako surađujete s aktualnim ministrom, također Riječaninom Željkom Jovanovićem?
    – Odlično surađujemo. Ministar Jovanović hrabro se uhvatio jednog od najzahtjevnijih resora. Promjene u sustavu znanosti i obrazovanja su velike i dugoročne. U tim promjenama ministar treba pomoć svih koji rade u sustavu. Mislim da mu najbolje pomažemo tako da svi zdušno gradimo svoje institucije i nastojimo naš svakodnevni posao odraditi najbolje što znamo. Naravno, očekujemo da nas ministar prati i podržava u našim nastojanjima i provedbama naših strategija. Što se tiče našeg Sveučilišta, ministar to upravo i čini.
    Sa Sveučilištem u Zagrebu prošle godine bili ste i u koncepcijskom sukobu, možete li objasniti oko kojih detalja vezanih uz autonomiju sveučilišta? Naime, kakav bi trebao po vama biti status fakulteta i sveučilišta, i kakva su pritom očekivanja od nove ekipe u Ministarstvu? Možete li objasniti razliku između komercijalnog koncepta, i koncepta javnih učilišta?
    – Transformacija, da ne kažem reforma, visokog obrazovanja događa se posvuda – u Europi i u cijelom svijetu. Prije svega mijenja se model upravljanja cijelim sustavom, ali samim sveučilištima. U suštini, promjene se događaju u dva smjera: s modela državnog upravljanja u smjerHNS-ovi MINISTRI DOBRO SE SNALAZE

Jeste li još član HNS-a? Možete li to biti na dužnosti rektora?
– Jesam. Kroz politički proces i političke stranke kao ključne sudionike političkog procesa donose se sve bitne odluke. Zato treba biti angažiran.
Možete li dati ocjenu rada Milanovićeve Vlade i HNS-ovih ministara u njoj? Uvijek je dojam da su HNS-ovci brži i proaktivniji. Kaskaju li SDP-ovci za vašim mentalnim sklopom?
– U svim strankama ima dobrih ljudi i ne vjerujem da se mentalni sklop može vezati uz stranke. Mislim da se HNS-ovi ministri dobro snalaze. No, hrvatska Vlada je pred iznimno velikim izazovima i svima je već polako jasno da postojeći model organizacije društva nije održiv. Puno toga treba mijenjati u kratkom vremenu i treba jako puno strpljenja i suradnje. I dalje tvrdim da je sustav obrazovanja ključna infrastruktura za promjene.

VOLIM AC/DC, BACHA I KLAPE, POSEBNO INTRADE

Čime se bavite kad se ničim ne bavite? Malo je nezamislivo da slušate AC/DC?
– Uvijek se nečim bavim. Mislim da imam sreću da je moj posao istodobno i hobi. Bavim se znanstvenim istraživanjima. Volim AC/DC, Santanu i Rolling Stones, ali volim i Vivaldija, Bacha i klape, posebno klapu Intrade. Ne želim se ograničavati. Ukratko, imam svoje slobodno vrijeme kao i svi ostali ljudi: tražim ono što me najviše opušta.

IZMJENA KOLEKTIVNIH UGOVORA  ZADATAK PROŠLE VLADE

Jesu li za očekivati štrajkovi i prosvjedi uskoro kad Ministarstvo bude prisiljeno rezati regrese, božićnice i ostale beneficije iz kolektivnih ugovora zaposlenih u obrazovnom sustavu?
– Po meni, već je ranije, za prošlog mandata Vlade, trebalo ispregovarati izmjene kolektivnih ugovora – ne zato da se reduciraju prava, nego zato da se posao bolje organizira i pravednije vrednuje. To nije učinjeno. Dakle, cijeli proces je u zakašnjenju, i to sigurno stvara dodatnu napetost.
 
u državnog nadziranja ili u pravcu tržišnog modela. Kako se cijela Europa, pa tako i Hrvatska, odlučila za visoko obrazovanje kao javno dobro, tržišni model nije prihvatljiv pa se promjene događaju prema modelu državnog nadziranja. Više manje poznati su svi elementi toga modela i svaka europska država ugrađuje te elemente u svoj kontekst. Isto vrijedi i za Hrvatsku. Prvi val promjena bio je od 2003. do 2007. i tada su ugrađeni neki elementi modela državnog nadziranja. Ne svi.
    Znači da je vrijeme za drugi val promjena?
    – Upravo tako. One su se već trebale dogoditi, ali nisu, kako bi se promijenio model upravljanja sustavom. Iza toga slijedi promjena modela upravljanja na sveučilištima i preobrazba sveučilišta u sveučilište treće generacije, odnosno reorganizacija. Jasno, organizacijske promjene trebaju pratiti i promjene u načinu učenja, fleksibilnim kurikulumima i izgradnja sustava nadogradivog cjeloživotnog učenja praćena sa promjenama i sustava kvalifikacija. Drugim riječima, postoji prilično jasna slika kojim bi se promjene trebale odvijati barem u sljedećih 10 godina. Kako bi došli do te slike potrebno je sačiniti projekt, koji je iznimno velik i složen, i provoditi ga po fazama. Te faze su, jasno, logički i sljedovno povezane i ne mogu se preskakati. To znači da će zakonske promjene koje se trebaju dogoditi omogućiti realizaciju samo jedne faze.
    Riječ je, dakle, o dugotrajnim procesima, čiji efekti nisu odmah vidljivi?
    – Naravno, čim prije provedemo prvu fazu, moći ćemo brže ići na sljedeću i brže se razvijati. Dakle, očekivanja su od Ministarstva da omogući pomak u sljedeću fazu. Ona se sastoji od osiguravanja daleko veće autonomije sveučilišta.
    A što to znači zapravo?
    – Riječ je o autonomiji od države, ostalih državnih tijela i od ostalih sveučilišta. Jasno, veća razina autonomije podrazumijeva i veću razinu odgovornosti i bolju organiziranost sveučilišta.    
    Kakva je vaša ocjena Bolonjskog procesa? Objektivno, on je propao – baccalaureusi ne mogu naći posao, studiranje se samo produžilo i time poskupilo sustav? Kako tome doskočiti – ukinuti, vratiti na staro, unaprijediti?
    – Bolonja nije propala – nije još dovršena. Provedba Bolonjskog procesa počela je u Hrvatskoj prije sedam godina. Bolonjski proces se sastoji od 10 smjernica, ali uključuje i promjenu modela upravljanja i reformu sveučilišta. Prije sedam godina napravljen je samo jedan dio i to po načelu »a la carte« – izabrali smo samo dio i nismo proveli sve. Zbog toga je Bolonjski proces zastao i vrijeme je da se dalje pomakne. Pritom je iznimno važno dovršiti nacionalni sustav kvalifikacija, mijenjati socijalne politike i razviti sustav cjeloživotnog obrazovanja. Tek tada se može ocjenjivati značaj Bolonje. Za sada je to nedovršeni projekt kojeg treba dovršiti – kao i mnogi drugi projekti u Hrvatskoj koji su bitni za transformaciju Hrvatske u pravedno i dinamično društvo koje se razvija.
   

Nedovršeni projekt

Kako komentirate prijepore oko državne mature? Je li doista preteška? Dojam je da se djecu muči, ili su mladi danas samo dovoljno drski da otvoreno kontaktiraju ministra i interveniraju?
    – Došla su vremena kada građani žele i smatraju da trebaju biti uključeni u procese. Isto vrijedi i za učenike. Mislim da je ministar upravo stoga opravdano reagirao i da je njegova reakcija otvorila raspravu o načinu obrazovanja u Hrvatskoj. Smatram da je Državna matura iznimno važan projekt za transformaciju hrvatskog društva i da se ne smije dovoditi u pitanje. No, svakako treba analizirati kako se provodi i da li ispunjava ciljeve zbog kojih je i pokrenuta. Ja bih rekao da je i to dio nedovršenog projekta. Teško će Državna matura dobiti svoj puni smisao dok se jasno ne utvrdi nacionalni kurikulum, a državna matura koristi kao instrument za mjerenje njegove provedbe. Pritom Državna matura služi za vrednovanje postignuća svakog učenika, ali i svakog nastavnika i svake škole. Državna matura je iznimno važan antikorupcijski instrument i doprinosi razvoju pravednog društva. Zbog toga mora biti izuzetno kvalitetno provedena, bez grešaka, bez ikakvih sumnji, i trebaju je osmišljavati najbolji stručnjaci koje Hrvatska ima.
    Kakvo školstvo bi zapravo bilo primjereno za hrvatske uvjete?
    – Proces učenja u školama mora biti fokusiran na osobni razvoj i ključne kompetencije svakog učenika pri čemu treba dobro odmjeriti koja je količina činjenica potrebna i koja razina vještina.
    Vaša je teza, naime, da su današnje generacije digitalne, a školski sustav analogan i zastario. Kako je moguće stići vrijeme u velikom sustavu kakav je obrazovni? Za vas se tvrdi da ste u tom kontekstu opsjednuti budućnošću? I-Pad u školi je još uvijek SF, zar ne?!
    – Škola treba odgovarati na potrebe pojedinca i potrebe društva. To znači da treba pratiti i tehnološki razvoj, način na koji ljudi danas dolaze do informacija ali i na koji ljudi komuniciraju. Ako je iPad, ili neki slični uređaj, prozor za pristup informacijama, onda on mora biti u školama. To je otprilike kao da raspravljamo da li ćemo i zašto ćemo na posao ići autom kad imamo noge. Nekad su to bile knjige, danas to više nisu samo knjige. Ljudski mozgovi se prilagođavaju promjenama u okruženju, posebice nakon izloženosti velikoj količini informacija. Danas je mozak u jedno popodne primi i obradi više informacija nego što se nalazilo u Aleksandrijskoj biblioteci. A tamo se nalazilo svo znanje starog svijeta. Logično je da drukčije funkcionira. O tome već postoje brojni znanstveni dokazi. Posebice u generaciji ljudi koji su rođeni iza 2000., a to su upravo učenici koji se nalaze u školama i polako naši studenti. Zbog toga i škola treba biti drukčija i način učenja u školi treba biti drukčiji jer svijet funkcionira drukčije.