"Vratila sam dignitet zgradi Rektorata", NL, 16. 1. 2013.
ČETIRI DESETLJEĆA SVEUČILIŠTA U RIJECI (4)

PROF. DR. SC. KATICA IVANIŠEVIĆ PROF. EMERITUS I REKTORICA SVEUČILIŠTA U RIJECI OD 1993. DO 1998.
 
Zgrada Rektorata bila je u to doba nastanjena golubovima. Iz temelja je obnovljena i nadzirala sam svaki detalj. Ljepota te građevine uvelike je narušena u povijesnim perturbacijama, prisjeća se prof. dr. sc. Ivanišević koju se i danas često spominje kada netko prvi put uđe u Rektorat i komentira impresivno zdanje pa čuje: »Za to je zaslužna Ivaniševićka.«
 
Studenti mi nisu bili samo broj, živjela sam s njima i proživljavala njihove probleme – prof. dr. sc. Katica IvaniševićProf. dr. sc. Katica Ivanišević je prva žena u povijesti riječkoga Sveučilišta koja je bila na funkciji rektora, ali i prva u Hrvatskoj i druga u Europi. U prostorije Rektorata, dok se još nalazio na Trgu riječke rezolucije, kročila je 1989. godine na mjesto prorektorice i tu je funkciju obnašala u dva mandata do 1993., kada je izabrana za rektoricu. Inače redovita profesorica svjetske književnosti koju pamte brojni studenti kao predavača koji je mogao »ponijeti« u svijet lijepe riječi (pa tako i autorica ovoga teksta), bila je i dekanica Pedagoškog fakulteta (danas Filozofskog), a 1994. izabrana je na mjesto »trećeg čovjeka« u Hrvatskoj, na funkciju predsjednice Županijskog doma Sabora Republike Hrvatske. Na tomu mjestu ostala je do njegova ukinuća 2001. godine.
    Prof. dr. sc. Ivanišević učinila je iznimno mnogo za riječko Sveučilište i ostavila snažan pečat u tih pet godina mandata, a i danas je često spominjana na hodnicima Rektorata, posebno u prilikama kada netko prvi put uđe u zgradu. Gotovo uvijek može se čuti isti komentar: »Zgrada je stvarno impresivna«, a slijedi uglavnom isti odgovor: »Za to je zaslužna Ivaniševićka«. Naime, za one koji ne znaju, zgrada je otvorena 15. studenoga 1996. i tom prigodom prof. dr. sc. Ivanišević je kazala, a ostalo je zauvijek zapisano u »Gaudeamusu«, prvom glasniku riječkog Sveučilišta: »Želja nam je da se u ovim prostorima stalno nastani i njime zavlada duh i ideja znanstvene misli koja će biti u službi Grada, ovoga kraja i cijele Hrvatske.« I kako uz ostale i sama svjedoči, želja joj se ostvarila. 
   
Otvaranje svijetu

    Prisjećajući se svoga mandata, prof. dr. sc. Ivanišević ističe kako je mnogo toga što se danas čini posve rutinskim poslom tih godina izgledalo posve drukčije.
    – Uistinu se puno učinilo u nemogućim uvjetima. Od trenutka kada sam postala rektorica, postavila sam pred vodstvo Sveučilišta jedan vrlo važan zadatak, a to je povećanje kapaciteta smještaja studenata. Kupljen je Torpedov Dom za samce što je značilo 188 novih studentskih ležajeva, te 4 apartmana za gostujuće profesore. Bilo je to vrijeme otvaranja Sveučilišta svijetu. Prvi studenti otišli su na druga sveučilišta u Europi i svijetu čime smo otvorili vrata mladim, talentiranim ljudima. Zgrada Rektorata koju spominjete bila je u to doba nastanjena golubovima, priča prof. dr. sc. Ivanišević:
    – Iz temelja je obnovljena i nadzirala sam svaki detalj. Zgradi je vraćen dignitet koji je imala kad je projektirana i izgrađena. Ljepota te građevine uvelike je narušena u povijesnim perturbacijama. Vjerujem da mnogi ne znaju da je to dvadesetih godina prošloga stoljeća bila Sušačka vijećnica. Uz to, zgrada je u blizini današnjeg Kampusa koji tada nismo mogli dobiti jer je tamo bila vojarna koja je mnogo značila u Domovinskom ratu, kao logistika za li
Neka i predsjednik Clinton blagoslovi Hrvatsku
   
    Jedan od susreta prof. dr. sc. Ivanišević koji su ušli u »legendu« zasigurno je onaj s Hillary Clinton.
    – U to vrijeme odlazila sam na mnoge konferencije u svijetu ne bih li upoznala kolege sa situacijom u Hrvatskoj. Sjećam se svog posjeta Washingtonu gdje sam umjesto predavanja govor otpočela riječima: »Dolazim iz Hrvatske«. Nisu ni znali gdje je Hrvatska i crtala sam na ploči kartu Europe i Hrvatske. Tom prigodom upoznala sam se s Hillary Clinton i molila je da nagovori predsjednika SAD-a da pomogne Hrvatskoj, na što je kazala »God bless Croatia«. Odgovorila sam joj: »Svakako, neka ju blagoslovi Bog, no neka to učini i predsjednik Clinton«. 
   
Žena u muškom svijetu mora raditi dvostruko
   
    Na naše pitanje kako je bilo na tako odgovornim i visoko pozicioniranim funkcijama biti žena s obzirom na to da su takve funkcije i danas uglavnom »rezervirane« za muškarce, prof. dr. sc. Ivanišević kaže:
    – U životu sam se naradila. Živjela sam, a ni danas nije puno drugačije, u muškom svijetu, gdje žena mora raditi dvostruko da bi se dokazala. Ali ništa mi nije bilo teško. Radila sam s radošću, bila veoma uporna i imala cilj koji je trebalo dosegnuti. Te daleke, 1993. godine donesen je novi Zakon o visokim učilištima, valjalo je mijenjati Statut, uvesti Senat i Upravno vijeće, a i fakulteti su morali mijenjati svoju strukturu. Radili smo danonoćno. Otvorili smo studije anglistike i germanistike na Filozofskom fakultetu, tadašnjem Pedagoškom fakultetu te elektrotehniku na Tehničkom fakultetu. Trebalo je opremiti studije, kadrovski i materijalno. Stvarali smo novo i moderno Sveučilište i u pravu ste kad kažete da možemo biti ponosni na to vrijeme. No, moram reći da sam imala i sreću. Naime, imala sam sjajne suradnike prof. dr. sc. Marčela Dujanića i prof. dr. sc. Ivana Katavića koji su mi u svemu mnogo pomogli.
čko ratište. No, već tada smo imali viziju Kampusa i kanili sve fakultete preseliti na Trsat.
    Na naše pitanje kako je sve to funkcioniralo u kontekstu teških i mučnih vremena tih ratnih godina, prof. dr. sc. Ivanišević nastavlja:
    – Ratno vrijeme je bilo veoma teško. Valjalo je smjestiti studente izbjeglice, organizirati skraćenu nastavu, dežurstva i sve što je ratno vrijeme zahtijevalo. Nikada neću zaboraviti kada smo nas tri profesorice, Jasenka Đurović, Dragica Bobinac i ja, izašle pred puške vojnika tadašnje JNA u vojnoj komandi i govorile okupljenom mnoštvu, a zapravo je to bilo namijenjeno vrhu JNA da puste hrvatske vojnike na slobodu. Nismo znale kako će reagirati, ali uspjele smo uz pomoć današnjeg ministra financija Slavka Linića. Pustili su ne samo hrvatske vojnike, nego i sve koji su htjeli otići. 
   
Poetični govori

    Oni novinari koji su tih godina dolazili na Rektorat i pratili rad Sveučilišta te javnosti prenosili djelić tih zbivanja, sjećaju se i svečarskih trenutaka, promocija diplomanata, doktoranada, kao i nadahnutih i ponekad poetičnih govora prof. dr. sc. Ivanišević.
    A još je jednu ljubav – prema svom rodnom Omišlju prenijela u knjige. Zato i ne čudi kada kaže da joj je nagrada za životno djelo, kojom ju je 2007. godine u povodu Dana Općine nagradilo Općinsko vijeće Omišlja, draža od mnogih priznanja i nagrada dobivenih tijekom desetljeća iznimno uspješnoga rada. Nagradu je dr. Ivanišević posvetila svojoj majci i u svojoj priči o djetinjstvu kazala: »Moja majka bi danas bila ponosna jer ona je najzaslužnija što toliko volim Omišalj i što je on toliko u meni. Njezine priče i sjećanja koja mi je prenosila i kroz koje sam upoznala mnoge dogodovštine iz povijesti mjesta za mene su nenadoknadivo bogatstvo i sve ono što sam napisala i objavila o Omišlju ima samo jedan cilj – prenijeti dalje to bogatstvo da se sačuva od zaborava.«
    No, to je tek dio njenog bogatog izdavačkog opusa u kome je šest knjiga i više od stotinu znanstvenih i stručnih radova na hrvatskom, engleskom i talijanskom jeziku u domaćim i inozemnim publikacijama.
    – Pomagala sam svima kad god sam mogla. Studenti mi nisu bili samo broj, živjela sam s njima, proživljavala njihove probleme i trudila se pomoći im – veli prof. dr. sc. Ivanišević.
    Privodeći kraju naš razgovor, kaže kako još uvijek piše, ali samo tekstove koji se odnose na život ljudi ovoga kraja, što je i obećala kada je 2011. godine dobila Nagradu za životno djelo Primorsko-goranske županije. U ponedjeljak: Prof. dr. sc. Danilo Pavešić, rektor Sveučilišta u Rijeci od 1998. do 1999.