"Treba otići, ali i vratiti se", NL, 10.3. 2013.
TROJE RIJEČKIH MLADIH ZNANSTVENIKA U DRUŠTVU NAJBOLJIH NOVAKA HRVATSKE
 
Damir Tulić: Svake godine mjesec do mjesec i pol provodim u Veneciji na institutu za povijest umjetnosti. Marino Brčić: Lagao bih kada bih rekao da nikada nisam razmišljao o ostanku vani. Emilia Mišćenić: Tri sam godine putovala u Graz i nije bilo jednostavno

Ingrid ŠESTAN KUČIĆ
 
Damir Tulić, Marino Brčić i Emilia MišćenićNa adrese troje riječkih znanstvenih novaka pristiglo je iznimno priznanje, jer Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta svrstalo ih je među 20 najizvrsnijih znanstvenih novaka koji će činiti neformalni savjet Ministarstva u smislu da će se s njima konzultirati oko promjena koje se planiraju u sustavu. Naime, Marino Brčić s Tehničkog fakulteta, Emilia Mišćenić s Pravnoga fakulteta te Damir Tulić s Filozofskoga fakulteta zajedno sa 17 kolega s drugih hrvatskih sveučilišta i znanstvenih institucija izabrani su među 137 kandidata, a odluku o najuspješnijima na temelju 15 vrhunskih kriterija izvrsnosti donijeli su članovi Međunarodnog znanstvenog savjeta. Proglašenje najuspješnijima donijelo im je i napredovanje u zvanje docenta, ali i osiguralo radno mjesto na njihovim matičnim fakultetima.
    Znanstveni novak Filozofskog fakulteta Damir Tulić s Rijekom se upoznao tek po završetku studija povijesti umjetnosti i povijesti u Zadru.
   
Neiscrpna Venecija

– Rodom sam s Korčule, a nakon završenog studija u Zadru prije osam godina došao sam u Rijeku i od tada sam znanstveni novak na Filozofskom fakultetu. Radio sam na projektu profesorice Nine Kudiš u sklopu čega sam lani obranio doktorsku disertaciju o mramornim oltarima i skulpturama 17. i 18. stoljeća u Istri. Za mladog znanstvenika u Hrvatskoj važna je mogućnost usavršavanja u inozemstvu, jer bez iskustava koja se vani mogu steći nemoguće je ozbiljnije se baviti znanstvenim radom. Svake godine mjesec do mjesec i pol provodim u Veneciji na institutu za povijest umjetnosti koji raspolaže s velikom specijaliziranom bibliotekom i impresivnim fondom posvećenim isključivo povijesti umjetnosti, kaže Tulić.
    Dodajući kako je uvjeren da je jedan od ključnih elemenata koji ga je doveo u društvo najboljih hrvatskih znanstvenih novaka činjenica da je objavio izrazito velik broj znanstvenih radova u međunarodnim časopisima.
    – Važno je već kao student pokazati iznadprosječnost i želju za radom. Osobno sam već u to vrijeme objavio prvi znanstveni rad, a dobitnik sam i rektorove nagrade. Međutim ono što je također važno mobilnost je mladih ljudi, odlaziti van, stjecati nova iskustva, kontinuirano se usavršavati, ali i vratiti se natrag i implementirati nova znanja u Hrvatskoj, ističe Tulić.
    U Rijeci, kaže, postoje dobri uvjeti rada prvenstveno zbog njene strateško-geografske pozicije pa mu stalni odlazak u inozemstvo ne vidi dovoljno dobre razloge.
    – U Hrvatskoj ipak nije sve tako crno, iako bi trebalo malo više pažnje usmjeriti na to tko što radi. Nije u redu da se izjednačuju oni koji konstantno objavljuju svoje radove i oni koji ne rade ništa, a ponekada i ne razumijem taj slabiji interes ili pak nezainteresiranost šire javnosti za područje znanosti koja bi ovu zemlju trebala izvući iz krize, napominje Tulić zaključujući kako se i sama povijest umjetnosti premalo koristi, jer Hrvati ne poznaju najbolje svoju spomeničku baštinu što bi u kontekstu turizma itekako koristilo.
   
Brno, Udine, Slovačka

S činjenicom da nema znanstvenog rada bez stjecanja iskustva na inozemnim sveučilištima slaže se i Brčić koji iza sebe ima rad na Tehničkom fakultetu u Brnu, sudjelovanje u Međunarodnoj školi za mehaničke znanosti u Udinama, te odrađenu praksu u Slovačkoj.
    – Svaki student i postdiplomant treba proširiti svoje vidike na stranim sveučilištima. Lagao bih kada bih rekao da nikada nisam razmišljao o ostanku vani. Mislim da su svi u jednom trenutku razmišljali o tome. Ima dosta mojih kolega koji su otišli »trbuhom za kruhom« i žao im je što svoje karijere nisu mogli ostvariti ovdje, kaže Brčić.
    Dodajući kako o tome sada više ne razmišlja te je već osam godina znanstveni novak Zavoda za tehničku mehaniku Tehničkog fakulteta Brčić ističe da njegov ulazak u skupinu najboljih znanstvenih novaka duguje cijelom Zavodu i profesorima koji imaju viziju i ideje.
    – Bez predstojnika Zavoda prof. dr. Josipa Brnića i mentora prof. dr. Marka Čanađije ne bih bio gdje jesam. Bavim se znanstvenim istraživanjem na području numeričke analize konstrukcije i eksperimentalne mehanike, te mehanikom nanomaterijala. U budućnosti se nadam proširiti eksperiment
Ženama je ipak teže
   
    Ostvarivati zavidnu znanstvenu karijeru, slaže se svo troje znanstvenih novaka, i istovremeno imati obiteljski život nije lako.
    – Postoji puno stvari koje trpe, međutim sve se može organizirati. Bitno je da je obitelj tolerantna, a važnu ulogu ima i dobra organizacija. Ne želim zvučati diskriminirajuće, ali ženama je ipak teže, jer vrlo je zahtjevno izbalansirati znanstveni rad, redovan posao i obitelj, kaže Emilia Mišćenić, dodajući kako je u braku, ali još uvijek bez djece. Njen kolega Marino Brčić također je u braku i ima dvoje djece.
    – Ukoliko imate nekoga tko je spreman na kompromis jedno i drugo se može uskladiti, a djeca su dodatni poticaj za ići dalje, ističe Brčić.
    Slično mišljenje dijeli i Damir Tulić koji zaključuje da znanstvena karijera zahtijeva puno rada i odricanja.
alna istraživanja na područje nanotehnologije, ističe Brčić.
    Znanost mora, kaže, biti usko vezana s privredom što je u Rijeci nekada bilo moguće, međutim zna se kakva je današnja situacija.
    – Vani to stvarno funkcionira, nadam se da će jednog dana to i kod nas zaživjeti. Mislim da idemo u tom smjeru. Što se uspjeha pojedinaca tiče, sve ovisi kakav je tko čovjek. Ako je čovjek rezigniran onda neće ništa postići, a ako ima ideju i dobre mentore bez obzira na opće stanje može uspjeti. Volio bih studente zainteresirati za znanost, da svoje ideje pretoče u djela. Treba im poručiti da idu po svijetu i skupljaju znanja, ali neka se vrate i ta znanja primijene ovdje, naglašava Brčić.
   
Mjeseci u Hamburgu

Poput svojih kolega i Emilia Mišćenić zagovornica je teorije da je za svakog mladog znanstvenika neophodno da dio svojih znanja i iskustava stekne na inozemnim institucijama koja je doktorski studij završila u Grazu te je u sklopu toga provela i pet mjeseci u Hamburgu, a dio svojih znanja stekla je i u Njemačkoj.
    – Završila sam Pravni fakultet u Rijeci, a potom doktorski studij u Grazu. Tri sam godine putovala u Graz i nije bilo jednostavno. Radim na Katedri za međunarodno i europsko privatno pravo. Moram priznati da sam u jednom trenutku razmišljala o odlasku u inozemstvo, jer vani je jače europsko privatno pravo na koje sam fokusirana. Imala sam puno poziva za rad u inozemstvu i nudila su mi se izvrsna radna mjesta i još uvijek dobivam takve ponude, posebno za Njemačku. Međutim, o tome više ne razmišljam, kaže Mišćenić.
    O njenoj uspješnosti ne govore samo objavljeni radovi, među kojima je i njen dokstorski rad na temu potrošačkih kredita koji je pretočen u knjigu, već i niz nagrada, od rektorove, preko državne nagrade za znanost te prošlogodišnjeg proglašenja najboljom znanstvenom novakinjom Sveučilišta u Rijeci. Sve je to, kaže, zahtijevalo puno odricanja i ulaganja, od onih financijskih pa do onih nemjerljivih poput vremena.
    – Sada mogu reći da se to sve isplatilo. Iako je kod nas teška financijska situacija, ako čovjek radi ima mogućnost ostvariti rezultat. Nama se danas nudi puno više prilika nego što su ih imali naši roditelji i treba ih iskoristiti, a ne dopustiti da se padne u stanje apatije. Potrebno je zadovoljiti apetit za različitim izvorima znanja. To se ne može ostvariti doma i financijski nije jednostavno, no postoje načini, postoje stipendije do kojih se može doći, pojašnjava Mišćenić.
    – Volim to što radim, volim raditi sa studentima, ali i baviti se znanstvenim istraživanjima. Smatram da je naš obrazovni sustav prilično dobar, jer gdje god sam bila u inozemstvu naši su studenti uvijek među najboljima, jedino što nam možda ipak nedostaje praktičan je rad. Međutim i to se mijenja, mislim da je već sada u obrazovanju prisutan jedan drugačiji pristup od onoga koji je bio kada sam studirala, zaključuje Mišćenić.