"Mladi ljudi ne žele šefa nego trenera", NL, 7.4. 2013.
DIREKTOR IACOCCA INSTITUTA POZNATOG AMERIČKOG SVEUČILIŠTA LEHIGH I ULAGAČ U POSLOVNI START-UP, UPOZNAO MLADE TALENTE U RIJECI
Mladi ljudi ne žele šefa nego trenera
 
Mladi ljudi danas razmišljaju napredno, nemaju jaku bliskost s kompanijom. Neće ostati u organizaciji koja ima jaku strukturu, koja im ne daje fleksibilnost, koja im ne dopušta da koriste tehnologiju u poslu... Žele da ih se pusti da koriste svoje metode. To je potpuno novi svijet i upravljanje takvim ljudima zahtijeva potpuno drugačije vještine

Razgovarao Ivor BALEN
 
* Foto: P. FABIJANKaže da su mu novinarstvo i engleski jezik bili prvi fakulteti koje je završio te da je i on radio kao novinar, ali je otišao iz novinarstva jer je ipak – nešto želio zaraditi. Richard M. Brandt, direktor Iacocca Instituta u sklopu Lehigh sveučilišta, jednog od najcjenjenijih u Sjedinjenim Državama, danas je poznat i kao »angel investor«, imućni pojedinac koji ulaže u poslovni start-up, odnosno prije svega mlade poduzetnike i one koji bi to željeli postati.
    Brandt je također direktor Global Village programa, petotjednog okupljanja mladih poslovnih ljudi iz cijelog svijeta s ciljem uspostavljanja međunarodnih kontakata, usavršavanja poduzetničkih i liderskih sposobnosti, kao i konkretnog poslovnog savjetovanja s osobljem Iacocca Instituta. Na Global Villageu tradicionalno, u suradnji s Visokom poslovnom školom PAR, sudjeluju i predstavnici iz Hrvatske, a ove godine to će biti direktorica tvrtke Tri Mare Tanja Randić i profesorica engleskog i njemačkog jezika s PAR-a Matea Butković. Brandt je u Rijeci upoznao djevojke, održao predavanje u Gradskoj vijećnici uz jednog od najuspješnijih hrvatskih poduzetnika Emila Tedeschija i, kao uvaženi stručnjak za business s bogatom karijerom u praksi i na sveučilištu, podijelio svoja razmišljanja o brojnim zanimljivim ekonomskim temama.
    – U Rijeci je bilo vrlo uzbudljivo, nisam očekivao toliko ljudi, kaže Brandt. Zanimljivo je bilo upoznati Emila Tedeschija, s kojim sam imao ugodan razgovor. Također, dosta vremena sam proveo s generalnim konzulom Italije.
   
Vještine lidera

Koje su glavne kvalitete koje lider mora imati u 21. stoljeću?
    – Svatko ima svoj popis. Ja vjerujem da lider prije svega mora biti odličan u komuniciranju. To ne može svatko, ali komunikativnost je vještina koja se može vježbati. Oralna prezentacija, pobuđivanje interesa publike... danas je to ključna vještina. Potom osobni integritet, uz kojeg mora ići i karizma jer jedino ljudi s karizmom mogu inspirirati druge ljude. To se ne može trenirati, karizmu ili imate, ili nemate, a uz nju je nužan integritet. Adolf Hitler je imao karizmu, ali ju je koristio u potpuno pogrešnom smjeru jer nije imao integritet. Ljudi vide tko ste zapravo, bez obzira što kažete. Ako zapaze da način na koji vodite posao nije u skladu s onim što govorite, izgubit ćete njihov respekt. Na koncu, tu je sposobnost formirati radne timove.
    Koje su razlike između lidera 21. i lidera 20. stoljeća? Razumiju li oni jedni druge?
    – Kada sam se pridružio AT&T-u struktura je u toj tvrtki , jednoj od najvećih na svijetu prije podjele, bila prilično tradicionalna. Nije se radilo na team buildingu, mentorstvu, šefovi su bili autokrati, što je i razlog zašto sam »pobjegao« u inozemstvo – da nemam šefove. »Skakao« sam iz države u državu da me ne mogu uhvatiti, ha, ha... Mladi ljudi danas razmišljaju napredno, nemaju jaku bliskost s kompanijom u kojoj rade i mijenjaju poslove svakih nekoliko godina. U moje vrijeme to nije bilo tako, ja sam došao u jednu kompaniju i tamo ostao 25 godina. Mladi neće ostati u organizaciji koja ima jaku strukturu, koja im ne daje fleksibilnost, koja im ne dopušta da koriste tehnologiju u poslu... Ne žele šefa nego mentora, odnosno trenera, da ih se pusti da koriste svoje metode. To je potpuno novi svijet i upravljanje takvim ljudima zahtijeva potpuno drugačije vještine.
    Kada investirate u poduzetnike, koje poslove preferirate?
    – Ja preferiram poslove koje razumijem prvi put kada saslušam ideju. Ako mi morate posao objašnjavati, neću investirati u vas. Ako mi je projekt i proizvod kristalno jasan i shvaćam zašto će ljudi kupovati od vas, pa makar posao u početku bio malen, onda ćete dobiti moju investiciju. U SAD-u su velike razlike između istočne i zapadne obale. Kod nas u Pennsylvaniji (istočna obala, op. a.) ulažemo samo u poslove koji imaju prihode, dakle koji već rade, pa makar prodali samo dva proizvoda do sada. Ali ako mi dođete s najboljom idejom na svijetu, koja je samo ideja, neću ulagati u vas jer je to preriskantno. Na zapadu cijelo vrijeme investiraju u ideje, spremni su preuzeti taj rizik i većina IT kompanija krenule su samo kao ideje koje su mogli prodati bilo kome.
    Kako vaša obitelj gleda na vaše investicije?
    – Supruga misli da sam izgubio razum, ha, ha... Ona mi je velika podrška i kaže mi da ne pretjerujemo jer starimo i bližimo se mirovini. Novac koji smo uštedjeli trajat će nam dosta vremena u mirovini. Ovo je inače jedno od najvažnijih pitanja danas u SAD-u. Ljudi žive sve duže, moja majka ima 95, a supruga i ja smo sretni što nemamo zdravstvenih poblema, ne pušimo i ne pijemo. Teoretski, ja mogu živjeti još 25 ili 30 godina i moram imati dovoljno novca za to, što je kod nas sve veći problem jer si eventualnu njegu moramo plaćati sami. Zato mi supruga kaže da pripazim na povrat prije nego što krenem u novu investiciju.
   
Jedna od deset

Bojite li se velikih gubitaka?
  
TEDESCHIJA LAKO ZAMISLITI U NEW YORK CITYJU
   
    Odgovara li Emil Tedeschi profilu američkog biznismena, ovdje u Hrvatskoj?
    – Da, on ima kvalitetu izravnosti i lako ga je zamisliti u New York Cityju ili New Jerseyu. Nitko ne bi primijetio razliku. Determiniran je, a nisam znao da je bio i glazbenik. Ja sam također muzičar, već godinama imam svoj bend u kojem sviram tenor i sopran saksofon. Pročitao sam liječnički izvještaj koji kaže da je glazba jedna od najboljih vježbi za mozak. 
   
Smanjite birokraciju
   
    Pored pametnih mladih ljudi, prema vašem mišljenju, zašto Hrvatska ima ovako velike ekonomske probleme?
    – Vi imate povijest birokracije koju ste donijeli iz prošlosti. Koliko sam čuo od talijanskoga konzula i pročelnika iz Grada Rijeke, birokraciju je potrebno smanjiti, osloboditi mlade ljude na putu do uspjeha. 
   
Jake riječke snage
   &
    Riječke snage na ovogodišnjem Global Villageu činit će studentica na PAR-u i menadžerica Tanja Randić, profesorica engleskog i njemačkog na PAR-u Matea Butković te voditelj poslovnih edukacija i jedan od predavača na PAR-u Dario Zorić. Njih dvije kao sudionice, a on kao član organizacijskog odbora.
    – Na Global Villageu sudjelovao sam 2011. godine kada sam u konkurenciji 101 osobe iz 52 zemlje proglašen za najboljeg sudionika programa. Sada ću biti dio savjetodavnog tijela, izabran među 250 ljudi iz cijelog svijeta, dakle »s druge strane«, zadužen da 120 ljudi dobije najbolje međunarodno poslovno iskustvo u životu. Bit će mi to veliki izazov, rekao je 30-godišnji Zorić.
    Dvije godine starija Tanja Randić direktorica je tvrtke Tri Mare iz Rijeke koja se bavi organizacijom transporta robe. Kaže da ju je profesor Brandt tijekom nedavnog susreta u Rijeci fascinirao.
    – Kada smo se sreli, imala sam osjećaj kao da smo prijatelji već 100 godina. Proučio je sve radove koje sam poslala i razgovarali smo na te teme. Shvatila sam da na Global Villageu neću biti samo broj. Stoga očekujem da ću tamo proširiti svoje vidike, upoznati 100-tinjak novih ljudi i otvoriti si poslovne opcije daleko izvan naših granica, rekla je Tanja.
    Najmlađi dio riječke ekipe bit će 27-godišnja Matea, koja također vjeruje da će mnogo naučiti u okruženju motiviranih ljudi i stručnjaka i upoznati puno ljudi iz multikulturalnog okruženja.
    – Leadership je inače važno područje kojim se bave i pedagozi i koje se može iskoristiti i u učionici. Profesori uostalom moraju biti lideri i iako nisam iz svijeta poduzetništva, to su znanja koja će mi sigurno koristiti, rekla je Matea. 
   
Surađivao s Arafatom i Zeminom
   
    Richard M. Brandt ima više od 15 godina iskustva u upravljanju međunarodnim poslovnim operacijama, stečenog dok je radio na raznim vodećim položajima tijekom 25-godišnje karijere u tvrtkama AT&T i Lucent Technologies. Međunarodne operacije kojima je rukovodio uključivale su sve vrste aktivnosti povezane s prodajom, provedbom projekta i tehničkom podrškom uz vođenje stotine međunarodnih djelatnika u više od 25 zemalja u Aziji, Europi, Bliskom istoku i Africi. Ove odgovornosti i iskustva dovele su ga do izravnih razgovora o međunarodnim poslovnim problemima sa svjetskim liderima, poput bivšeg predsjednika PLO-a Yasara Arafata i Jiang Zemina, bivšeg predsjednika Kine. Na Lehigh sveučilištu sedam godina je predavao kolegij Business One, a sada vodi etički laboratorij na masters studiju iz računovodstva. Uz to, direktor je Iacocca instituta i Global Village programa.
  – Nedavno sam razgovarao s prijateljem koji ulaže u poduzetnike već 25 godina. Ispričao mi je da je, od posljednjih 10 tvrtki u koje je investirao šest propalo i tu je izgubio novac. Od ostalih četiri, dvije još djeluju i rastu, ali za sada nije zaradio ni novčića, a druge dvije su uspješno prodane. Prodajom samo jedne od njih, vratio je novac uložen u svih deset. Dakle, šest puta morate pogriješiti da biste jednom zaradili. Činjenica da je sav novac vratio natrag i ima još dvije tvrtke koje dobro posluju ohrabruje ga da pronađe novih deset tvrtki u koje će uložiti.
    Kakva je situacija s investicijama u Hrvatskoj?
    – U Hrvatskoj ćemo investirati vrijeme i probat ćemo unaprijediti ovdašnje poslove. O tome sam razgovarao s talijanskim konzulom i Andrijom iz Grada koji je zadužen za poduzetništvo (pročelnik Vitezić, op. a.). On želi da radimo s riječkim poduzetnicima, tako da smo već dogovorili nove edukacije. Ovo je sjajno mjesto za boravak, svakako se vraćam.
    Je li bolje raditi u praksi ili na sveučilištu?
    – Uz mogućnost izbora, uvijek bih radio u biznisu. Manje je birokracije, više slobode i rizika... uživam u tome. Volim pregovore, lov na poslovne sporazume, pronalazak kupaca... Sjećam se kada smo potpisali vojni ugovor u Abu Dabiju i Dubaiju u jakoj konkurenciji Alcatela, što je bio naš najveći ugovor na Bliskom istoku. Svi smo skakali od sreće, ugovor je bio težak 400 milijuna dolara, znali smo da rastemo. Potom, kada smo kupili kompaniju u Italiji u konkurenciji Erikssona i jednih Nijemaca... Ništa se ne može mjeriti s takvim uzbuđenjem. S druge strane, ovo što radim u obrazovanju je više nego podučavanje. Pronalazak mladih djevojaka i mladića kojima mijenjamo živote također je jako uzbudljivo. Ali, nikad ne bih prvo krenuo u obrazovanje.
   
Trebamo li ratovati?

Danas je popularno kritizirati američki kapitalizam. Kakvo je vaše mišljenje o tim kritikama?
    – Amerika je srce kapitalizma, a također i srce globalizacije. Ona dobiva mnogo kritika jer je još uvijek najbogatija zemlja na svijetu. Kineski BDP se približava, ali BDP per capita u Kini je 7.000 dolara, a u SAD-u 47.000 na svaku osobu, muškarca, ženu i dijete. Dakle, još uvijek smo srce posla i kapitalizma i to je dobro. Međutim, s obzirom na krizu koja se dogodila, kapitalizam je ponovo dobio loš predznak. Loše stvari napravilo je nekoliko ljudi, ali dogodilo se da su se te loše stvari odrazile na globalno financijsko tržište. Kritike su bile ispravne, pogledajte samo što se dogodilo u Velikoj Britaniji s Libor skandalom, za što još uvijek nitko nije ni završio u zatvoru. Dobra vijest o Americi je da njezini zakoni predviđaju najmanje birokratske prepreke za pokretanje posla. U Ameriku doista možete doći kao nitko i postati milijarder. Održavanje bogatstva isključivo među istim ljudima nije dio naše filozofije. Čak u Francuskoj, Njemačkoj i Italiji, a Španjolskoj manje, zatekao sam mreže »starih igrača«, »pravih obitelji« koji se zauzimaju za »prave ljude«. Ono gdje mi upadamo u probleme je vojna prisutnost u svijetu. Deset je godina od invazije u Iraku i pitanje je je li Iračanima sada bolje? Ne znam, vjerojatno ne. Ali je li bilo bolje kada su ljudi bili ubijani na cesti u vrijeme Saddama Husseina? Kurdima na sjeveru zemlje je fenomenalno, ekonomija im cvjeta. Amerika je potrošila preko 800 milijardi dolara u Iraku. Je li trebala? Nije, i u tome je problem. Ali&Amewika je jedina vojna sila u svijetu koja je mobilna i koja može ići gdje god želi. I kad već možemo, mi idemo, a ljudi nas zovu. A vjerojatno ne bismo trebali ići i to je danas najveće pitanje. Američka javnost se tome opire jer smatra da kvari sliku o nama.
   
Izgledalo socijalistički

Kada je izbila svjetska kriza, američka država je intervenirala i spasila banke, što su neki analitičari proglasili gotovo pa »komunističkim činom«. To se ne doima nimalo američki?
    – Ljudi koji su u to vrijeme vodili vladu SAD-a i Federalnu banku rezervi bili su svjesni da ako dopustimo da najveće financijske institucije propadnu, zajedno s recimo General Motorsom i Cryslerom, da će to srušiti cijelu ekonomiju. Ako su banke u krizi, cijela ekonomija je u krizi jer ljudi više ne vjeruju da ono što stave u banke ima vrijednost. Nije tu samo Lehmann (banka čiji je bankrot 2008. pokrenuo svjetsku krizu, op. a.), jer je procijenjeno da je njihova pozicija takva da ako se pusti da oni propadnu, propalo bi još devet institucija iza njih, što bi upropastilo ekonomiju. Svijet ne bi mogao podnijeti propast američke ekonomije. Na primjer, 75 posto kineskih rezervi je u dolarima. To je dakle bila svjetska odluka koja je ljudima u SAD-u izgledala socijalistički. Međutim, državni zajmovi su vraćeni i danas se to čini kao dobra odluka, kriza je gotova i ekonomski pokazatelji ponovo rastu.
   
Naplaćujemo, jer možemo

A što kažete na kritiku da su privatni fakulteti u SAD-u preskupi i da na taj način nemaju svi jednaku šansu za uspjeh jer si mnogc ne-mogu priuštiti školovanje, pogotovo na najboljim fakultetima?
    – Lehigh je privatno sveučilište i mi smo jedno od skupih. Nismo Harvard, Princeton i Stanford, ali smo odmah iza njih. Naplaćujemo kao ostala top sveučilišta zato što možemo. U SAD-u je jako mnogo bogatih ljudi kojima je obrazovanje djece prioritet broj jedan. Prošle godine mi smo imali 12.600 aplikacija za Lehigh, a primili smo 1.100 ljudi. Dakle više od 11.000 je odbijeno. Tržište je dakle veliko, a mi imamo puno slobodne zemlje oko sveučilišta i mogli bismo izgraditi nove zgrade i primiti 3.000 ljudi. Međutim, naš Upravni odbor je prije 30 godina donio odluku da nam veličina razreda ostane malena. U razredu najčešće imamo samo 27 studenata. Na taj način se možemo posvetiti svakom studentu i imamo veliki postotak studenata koji odmah nakon studija pronalaze posao. Roditelji su voljni platiti za to. Nakon izbijanja krize, dajemo više novaca studentima za dolazak na Lehigh, u obliku stipendija, nego ikad prije. Dijelom zato što moramo, budući,da roditelji imaju sve manje prihode, ako uopće još rade. Dakle, ako hoćemo najbolje studente, to moramo platiti. Ne znam hoće li roditelji i dalje moći plaćati 56.000 dolara, koliko trenutačno košta godina na Lehighu, ali hej, 12.000 studenata nam je došlo prošle godine...
    Što je bolje studirati, business ili pravo?
    – Ja sam želio biti odvjetnik, ali nisam imao novca za pravni fakultet. Među predsjednicima uprava tvrtki u najmanju je ruku jednako, ako ne i više pravnika nego studenata businessa. Bez obzira želite li biti odvjetnik, korporativni pravnik ili tužitelj, pravo vas uči kako misliti. Jako je logično. Business je s druge strane zanimljiviji i ja bih ga radije odabrao za studij. Međutim, s pravom možete na brojne strane i jako je cijenjeno na najvišim razinama kompanija.