"Kultura se prenosi kao ovisnost ili virus", NL, 6.4. 2013.
DAN SPERBER FRANCUSKI ANTROPOLOG, FILOZOF I PSIHOLOG RAZVIO JE VLASTITU TEORIJU KULTURE
KULTURA SE PRENOSI kao ovisnost ili virus
 
Različiti tipovi kulturnih fenomena slijede različite obrasce. U nekim slučajevima virus bi bio najbolji primjer. U drugima pak ovisnost, dok u nekim slučajevima tek treba pronaći specifičan model, a ne možemo ga naći u primjerima širenja bolesti

Nenad MIŠČEVIĆ, snimio Ronald BRMALJ
 
altDan Sperber francuski je antropolog, filozof i psiholog. Profesor emeritus je na »French Centre National de la Recherche Scientifique (CNRS)« u Parizu, a gostujući je profesor na Odsjeku za filozofiju na Central European University u Budimpešti. Također je direktor instituta »International Cognition and Culture« Institute cross-disciplinary multidisciplinarne istraživačke institucije pri London School of Economics i Institutu Jean Nicod.
    Prof. Sperber boravio je na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Rijeci na poziv dr. sc. Nenada Smokrovića, voditelja poslijediplomskog doktorskog studija »Filozofija i suvremenost«.
    Profesore Sperber, vaš posjet Rijeci u povodu simpozija o vašemu radu nije vaš prvi posjet Hrvatskoj?
    – Ne, nije. Ljetovao sam u tadašnjoj Jugoslaviji, pretežito u Hrvatskoj između 1957. i 1965. Kroz Rijeku sam posljednji put prošao točno prije pedeset godina.
    Tada ste imali specifične političke interese…
    – Da. S nekoliko sam prijatelja znao iznajmiti sobe... u Vrbniku, na Krku i tu smo održali jedan od seminara. Raspravljali smo o politici. S tog skupa izvjestio je čak i riječki tisak.
    No, što se Hrvatske tiče, zadržimo se još malo u prošlosti. Vaš je otac naime, poznati francuski intelektualac Manes Sperber također dolazio ovdje i posebno se zanimao za situaciju u Hrvatskoj.
    – Moj otac je počeo dolaziti ovdje još za vrijeme Austrougarske monarhije. Prije Prvog svjetskog rata. Bio je komunist… 1933. zarobili su ga u Njemačkoj, ali su ga uskoro pustili na slobodu, budući da je imao poljsku putovnicu… kasnije ga je Kominterna poslala u Jugoslaviju, točnije u Zagreb gdje je, vremenom, stekao mnoge prijatelje. Nastavio je dolaziti i nakon rata, u drugoj polovici četrdesetih. Vezao se za zemlju i bio blizak prijatelj s Miroslavom Krležom i iznutra je poznavao dinamiku zagrebačkih intelektualnih krugova.
   
Zanimanje za politiku

Napisao je i roman.
    – Napisao je nekovrsnu sagu o Kominterni, točnije o cijelom komunističkom pokretu. Radi se o trilogiji koja je istovremeno, osobna, povijesna, ali i veoma kritična prema samom projektu i pokretu. Radnja se uglavnom događa u Hrvatskoj, nešto i u Bosni, ali i na neimenovanom otoku za kojega je mome ocu model bila Korčula.
    Jeste li od oca naslijedili političke stavove?
    – Donekle. On se doduše povukao iz politike i samog revolucionarnog pokreta, ali je trajno zadržao svjetonazor ljevičara. Ja nisam aktivno u politici, ali u mladosti politički sam bio puno radikalniji od njega, čak militantan, no i ja sam se povukao s barikada, ali sam i dalje čvrsti ljevičar.
    Kada je to bilo? Vrijeme vašeg aktivnog bavljenja politikom?
    – Na kraju francuske imperijalne dominacije, dakle na početku dekolonizacije. Bio sam član Socijalističke partije, ali za mene oni nisu bili dovoljno lijevi. Tada je, kao što znate, u Francuskoj došlo do sukoba na ljevici… i dalje nisam bio zadovoljan s oficijelnom ljevicom, htio sam da sve to bude još ljevije, radikalnije, tako da sam 1962. čak bio dijelom undergrounda… ali sam se pomalo povukao i okrenuo teorijskim pitanjima.
    Dobro. Okrenimo se malo intelektualnim aspektima. Što vas je privuklo u društvenoj humanistici da ste se počeli baviti teorijom i znanošću?
    – Dok sam studirao jako sam se zanimao za politiku. Rekao sam, bio sam militant. Kao student socijalnih i društveno humanističkih znanosti bio sam romantično vezan za ideju političkog radikalizma. Bio sam uvjeren da, želim li biti koristan u pokretu, konkretno radikalnom, moram biti obrazovan. Društvene znanosti, po mojemu mišljenju, baza je koja je teorijski nedostajala pokretu: bez nje bili smo površni. Znate, da bismo stvorili bolji svijet mi moramo svijet ovakav kakav jeste najprije bolje razumjeti. To mi je bilo polazište. Sjećate se famozne 11. Teze o Feuerbachu u kojoj Marx kaže kako su filozofi dosad samo interpretirali svijet i da se radi o tome da ga se izmijeni. Kod nas se radilo o inverziji te teze. Jer, da bi se svijet transformiralo, najprije ga treba puno bolje interpretirati. Bez interpretacije svijeta nema ni njegove reinterpratcije. I sam Marx je zapravo puno više reinterpretirao nego transformirao, transformaciju svijeta vezujući za njegovu reinterpretaciju. No, nisam siguran da smo još uvijek spremni za takav čin.
   
Mapa bez granica

Možete li nam objasniti čime se i na koji način bavite u vašem projektu, kojim točno disciplinama…
    – Za mene discipline su jedna čudna mapa bez granica. Granice među discipinama ne reflektiraju samu svrhu znanosti... zaobilaze njezino poslanje. Primjerice, društvene znanosti i duhovne znanosti, filozofija uma, recimo, imaju zajedničke korijene. Isto se može reći i za filozofiju uma i filozofiju prava. Usprkos zajedničkim povijesnim korijenima, u klasičnom razdoblju, u 18. stoljeću, da bi se profesionalizirale, one se uzajamno razdvajaju. Otvaraju dva veoma različita polja i to čine veoma radikalno. Filozofija i filologija su jednako tako bile veoma usko povezane. Što se mojega pristupa tiče, ja vidim kontinuitet između činjenica uma, života samog uma, mentalnih reprezentacija, mentalne egzistencije i socijalnog života… Želimo li razumjeti ljudski um mi moramo znati što je društveni um, a da bismo to razumjeli, mi moramo poznavati ljudsku psihologiju. Ono što u svojoj profesionalnoj karijeri pokušavam činiti, ono što čini moj profesionani život jest potraga za zajedničkim, uzajamnim temeljima/polazištima društvenih i kognitivnih znanosti.
    Radi se o unificiranom projektu, o široko trasiranom, ali jasnom i preglednom putu i dok radim na toj svojoj disciplini bavim se mnogim drugim disciplinama… antropologijom, lingvistikom, psihologijom, biologijom… tragam za njihovim zajedničkim točkama interesa, za njihovim lokalnim presjecištima, za osebujnostima svake od nje, ali na način da odbijam prepoznati tradicionalne granice disciplina.
    Počeli ste kao antropolog.
    – Počeo sam s antropologijom. Istovremeno sam se kao student zanimao za alžirski kolonijalni pokret, za probleme kolonizacije i dekolonijalizacije, radio sam protiv aparthejda, zalagao se za prava portugalskih kolonija… i što smo se kao studenti više približavali političkim aspektima, pokretima, sve nam je postajalo jasnije da, želimo li razumjeti politiku, apsolutno moramo razumjeti kulturu. Studirao sam antropologiju da bih bolje razumio lokalne političke situacije. Tada sam se približio antropološkoj teoriji Claude Levi Straussa koji je, kao što znate, bio dominantna figura u francuskoj antropološkoj teoriji. Iako sam bio na njegovim seminarima, nikad se nisam smatrao njegovim sljedbenikom. No, usprkos tome, bio sam jedan od mnogih mladih Francuza koje je i predanost i kvaliteta Levi Straussa privukla antropologiji.
    Tada sam se okrenuo terenskom radu. Otišao sam u Južnu Etiopiju na dvije godine. Tamo sam se bavio njihovim lokalnim ritualima. Radilo se o kompleksnim ritualima bremenitim simbolima. Kadgod bih ih pitao o značenju simbola, nikada nisam mogao doći do odgovora. Odgovarali su mi da to rade jer su to radili njihovi očevi, njihovi djedovi… ali nikada ni riječi o značenju simbola. To me je jako frustriralo. Sve dok mi jedne noći, doslovno u snu, nije sinulo da je sve što oni govore apsolutno ispravno. Problem je bio u tome što sam ja njima postavljao pogrešna pitanja. Shvatio sam da simboli tu ne komuniciraju značenje, da se radi o kompleksnom fenomenu te da je potraga za značenjem simbola koja je središnja u semiotici u svakom pristupu partikularnoj kulturi zavaravajuća, pogrešna. Tada sam napisao svoju drugu knjigu Rethinking Symbolist, u kojoj se zalažem za kognitivan pristup kulturi. Otad sam se više počeo baviti samom teorijom… najprije lingvistikom.
   
Mentalne reprezentacije

Vratimo se u sadašnjost. Vi ste razvili vlastitu teoriju kulture. Možete li nam nešto reći o glavnim crtama teorije.
    – Razmatrao sam zajedničke temelje kognicije i kulture a ono što nalazimo u kulturi je skup ideja, praksi, proizvoda i umjetničkih djela koji su zajednički nekom društvu. Ona uključuje bogat skup mentalnih reprezentacija koji se prenosi i šire u društvenoj grupi. Da bi bolje razumjeli što se događa moramo razumjeti i mentalne reprezentacije i mehanizme prenošenja te način na koji se one umnožavaju u društvu. To izgleda ovako: govoreći o reprezentacijama, trebamo razlikovati mentalne reprezentacije koje obitavaju u glavama članova društva i javne reprezentacije koje su prisutne u diskursima i socijalnim praksama, odnosno, idejama koje se unutar društva razmjenjuju. Većina mentalnih reprezentacija ostaje u glavama pojedinaca i ne razmjenjuju se sa drugim ljudima, a čak i one koje se prenose od jednog do drugog pojedinca, uglavnom se ne šire dalje. Većina razmijenjenih reprezentacije padaju u zaborav. Međutim, razmjena i prenošenje nekih reprezentacija se ponavlja do te mjere da su u stanju »osvojiti« čitavu društvenu grupu te se ponekad mogu širiti od generacije na generaciju. Ono što zovemo kulturom je reprezentacija praksi i proizvoda koje se šire takvim procesima prijenosa unutar društva i ova rasprostranjenost zapravo jest kultura. Ovakvim pristupom kulturnim fenomenima postavljaju se pitanja koja su ponešto drugačija od onih koje nalazimo u tradicionalnim pristupima kulturi. Na takvim se pitanjima zapravo temelji moj pristup istraživanju kulture.
    Može li se ovo širenje reprezentacija usporediti sa širenjem virusa?
    – Da, stav naročito zastupan među biolozima. Tako je Dawkins predložio ideju kulturnog virusa koji se širi. Stajalište koje ja branim zovem epidemiologijom kulture. S druge strane, smatram da je za primjer prijenosa kulture pogrešno za model odabrati baš infektivne bolesti kao što su bakterijske i virusne. Preferiram model ovisnosti. Uzmemo li, na primjer, ovisnost o duhanu, ona se ne širi kao virus ali se ipak širi. Ljudi koji su ovisnici potiču druge na ovisnost. Želimo li objasniti ovisnost o pušenju, nije dovoljno govoriti o komunikaciji i načinima njezina prenošenja. Naime, ona se prenosi
ULOGA I NAČIN PRENOŠENJA ZNANJA RADIKALNO SE MIJENJAJU
   
    Imate li neku poruku o tome kako organizirati i aktualizirati humanističke studije na sveučilištu, budući da su oni izrazito multi-disciplinarni?
    – Već smo to ranije spomenuli, da ako mislimo o disciplinarnim granicama, možemo reći da one nisu proizvoljne, ali ni optimalne. Kada govorimo o krutosti i nepropusnosti disciplinarnih granica, koje ipak služe nekoj svrsi, mislim da to nije samo apsurdna krutost. Nije, jer nudi izvjesnu predvidivost i okvirnu strukturu, tako da studenti znaju kako se ukalupiti, ali u isto vrijeme discipline istinski ne odražavaju najbolje postizanje razumijevanja svijeta, a to je presudno. Uloga i način prenošenja znanja radikalno se mijenjaju. Sveučilište kakvo poznajemo započelo je u 19. stoljeću. Osnovna njihova svojstva utemeljuju se nakon II. svjetskog rata. Suvremene, tj. današnje institucije neće trajati više od 20-30 godina zato što se radikalno reformiraju zbog novih sredstava prenošenja znanja i zbog novih tehnologija. Organizacije studija i transmisija znanja u kojoj web igra značajnu ulogu bitno će promijeniti ulogu sveučilišta omogućujući razmjenu znanja u mnogo većem opsegu, ali također i stvoriti potrebu za lokalnim institucijama nudeći sredstva pomoću kojih će iz ovoga izvući najveću korist. Stoga, kada me pitate što možemo očekivati od društvenih znanosti, naročito s obzirom na budućnost visokog obrazovanja, trebamo biti vrlo imaginativni i spremni eksperimentirati. To moramo činiti zbog novih tehnologija, radikalnih promjena u uvjetim prenošenja znanja te načina na koji se kulturni fenomeni u toj transmisiji iskazuju.
i zbog toga što u svakom pojedincu postoji fiziološka dispozicija da postane ovisnik, bilo da počinje pušiti ili da puši još više. Tako dolazimo do točke gdje je duhan rješenje za probleme koji nastaju samim pušenjem.
   
Mehanizmi vjerovanja

Kako je to s kulturom?
    – Ako zanemarimo ovu negativnu stranu usporedbe, vidimo da se kultura prenosi kao ovisnost. Uzmemo li za primjer glazbu i funkciju glazbe (premda nisam siguran da glazba uopće ima funkciju) ona je ovisnost jer, kada slušamo ili stvaramo glazbu ili sudjelujemo u nekom glazbenom događaju, tada to stvara novu potrebu za glazbom. To je zato što je ljudski um konstituiran tako da određena struktura glazbe ima snažnu moć pobuđivanja zadovoljstva, te što je više slušamo to je više poznajemo i više je trebamo. Možemo reći, dobra glazba zadovoljava potrebu koja ne prethodi samoj glazbi, ali je ipak stvorena glazbom. Ako gledamo na glazbu kao na kulturni fenomen, tada najbolji model ipak nije virus nego ovisnost.
    Ni u tom slučaju ne želim generalizirati način na koji se različiti tipovi kulturnih fenomena šire. Oni slijede različite obrasce. U nekim slučajevima virus bi bio najbolji primjer. U drugima pak ovisnost, dok u nekim slučajevima treba pronaći model koji je specifičan upravo za tu kulturu a ne možemo ga naći u primjerima širenja bolesti. Postoji mnoštvo načina na koje se reprezentacije mogu širiti. Tako na primjer, filozofija, glazba, društveni zakoni, kulinarski recepti, alati, oružja imaju vlastite obrasce širenja. Tako je i u medicini gdje ne postoji opća teorija epidemiologije. Različita medicinska stanja imaju različite obrasce širenja. Pronalaženje tih razlika u obrascima širenja ključno je za razumijevanje samog postojanja kulture i načina na koji se ona razvija.
    Što je s religijom?
    – Religija je također istaknuta točka interesa proučavatelja kulture, posebice antropologa. Tipično, kada govorimo s ozbiljnim antropolozima, prva stvar koju će vam reći je da se religija ne određuje definiranjem stvari na koje gledamo kao antropolozi. Nije teško odrediti izvjesne tipove praksi i religijskih ideja, ali religija kao sistem vjerojatno ne postoji. Sve te prakse i ideje su izazov za nas zato što mi ne razumijemo načine opravdanja tih vjerovanja ili praksi.
    Mislite li da se to može objasniti?
    – Mislim da nema potrebe za objašnjavanjem religije, ali ono što želimo napraviti, odnosno ono na čemu se intenzivno radi jest identifikacija mehanizama koji objašnjavaju specifične fenomene religije, mitove i rituale. Potrebno je razumjeti sociološke i psihološke snage koje djeluju u objašnjavanju uspjeha vjerskih ideja i praksi.
   
Socijalna dimenzija

Spomenimo i izrazito socijalnu teoriji ljudskog zaključivanja koju ste fascinantno obrazložili, a koju trenutno izlažete na seminaru u Budimpešti. Koja je ideja u pozadini te teorije?
    – U grčkoj filozofiji, u tradicionalnim idejama o zaključivanju to nije bilo tako izazovno. Sistematsko proučavanje zaključivanja i logike bilo je vezano uz razvoj retorike, proučavanje argumentacije na sudovima i javnim skupovima. Radilo se o tome kako uvjeriti druge u valjanost svojih argumenata... kako pobijediti argumentima i također, kako istovremeno evaluirati argumente drugih. Nakon toga, pogotovo u moderno vrijeme, fokus je psihološkog pristupa zaključivanju koje počinje s Decartesom, bio na individualnom zaključivanju. Ono je bilo shvaćeno kao alat za postizanje boljih vjerovanja i boljeg odlučivanja pojedinca.
    Što sa socijalnom dimenzijom svega toga?
    – Socijalna dimenzija koja se odnosi na uvjeravanje drugih i procjenjivanje njihovih argumenata bolje će objasniti čudno obilježje ljudskog zaključivanja, dobro poznato psiholozima, odnosno prirodnu ljudsku sklonost pogreškama i iracionalnosti. Ono nije smisleno pod pretpostavkom kartezijanskog shvaćanja zaključivanja u smislu promatranja mentalnih procesa koje pojedinac koristi da poboljša svoja vjerovanja i odluke. Dapače, puno više smisla ima ako ih se promatra u sklopu svojevrsnog argumentativnog konteksta. Tako smo ja i moj bivši student Hugo Mercier razvili novi pristup zaključivanju koji je potaknuo mnoge diskusije.
    Smatrate li da ovaj tip društvene kognitivne teorije može pomoći u razumijevanju ili možda čak i u rješavanju političkih pitanja današnjice?
    – Bitan je, ali mislim da ne nudi rješenje. Taj tio društvene kognitivne teorije omogućuje bolje razumijevanje društvenih fenomena, stajališta, vjerovanja, praksi itd. Pomaže nam u pokušaju da ih poboljšamo i organiziramo, ali i u našem razumijevanju što se može, a što ne može napraviti. U to sam uvjeren. Evo jednog jednostavnog primjera. Ako razmišljate o zaključivanju na ovakav društveni način, ako uzmete u obzir da ljudi bolje zaključuju ukoliko međusobno diskutiraju o nečemu i imaju za zajednički cilj pronaći rješenje problema... bolje razumijeti kako stvari stoje, tada shvaćate da se ne radi samo o demokraciji, odnosno, ostvarenju prava svakog pojedinca koji sudjeluje u odlučivanju, već je to deliberativna demokracija, odnosno ostvarivanje prava kroz debatu i diskusiju na svim nivoima u svrhu poboljšavanja rješenja socijalnih i političkih problema i kvalitete demokratskih procesa. Ne želim reći da time dolazimo do rješenja, to bi bila glupost, ali vjerujem da na produktivan način doprinosimo promišljanju problema... primjerice problema ostvarenja demokratskijih i efikasnijih institucija.
    Zaključimo s uobičajenom pitanjem: imali smo konferenciju u Rijeci posvećenu vašem radu i velikodušno ste prihvatili održati dva predavanja. Stoga ste vrijeme većinom proveli diskutirajući s nama i našim studentima. Iako niste imali puno vremena šetati okolo, koja je vaša impresija o Rijeci i općenito o Hrvatskoj?
    – Bilo bi pomalo neozbiljno donijeti konkretne zaključke, budući da sam, kako ste sami rekli, u Rijeci proveo samo dva dana i to uglavnom s vama i vašim kolegama i studentima raspravljajući o raznim pitanjima. Za mene je ponovni dolazak u Rijeku i u Hrvatsku bilo snažno motivirajuće iskustvo te je pojačalo moju želju da se vratim i provedem više vremena u vašoj zemlji.