"Suvremena umjetnost lišena vrijednosnih orijentira", NL, 23.4. 2013.
MALI SALON TRIBINA »SUVREMENA UMJETNOST U JAVNOM PROSTORU«
 
Postmodernim odbacivanjem svih kriterija vrednovanja, suvremena je umjetnost sama sebi slomila otpor, a time i mogućnost da se razvija
 
Tribina u Malom salonu otvorila je niz vrućih tema suvremene umjetnosti * Foto: M. GRACINRIJEKA » Moj grad je pun pasjeg dreka i ljudskih govana! Ovu misao, posuđenu iz rada pulskog umjetnika Pina Ivančića, iskoristila je povjesničarka umjetnosti Nataša Šegota Lah kao uvod u svoj dio izlaganja na javnoj tribini »Suvremena umjetnost u javnom prostoru«, održanoj u Malom salonu na Dan povijesti umjetnosti, jednodnevne manifestacije koju su treću godinu za redom organizirali Odsjek za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Rijeci, Studentska udruga studenata povijesti umjetnosti, Centar za ikonografske studije i Društvo povjesničara umjetnosti Rijeke, Istre i Hrvatskog primorja.
    Kao uvodničari na tribini nastupili su i Milijana Babić, Ana Bezić, Ivana Podnar i Slaven Tolj, koji su se govoreći o javnom prostoru fokusirali na vanjske prostore gradskih ulica i trgova, za razliku od Šegote Lah koja je uključila i prostore javnih institucija, muzeja i galerija. Milijana Babić je prezentirala tri umjetničke akcije (»Djedica«, »Duchampovi svjedoci«, »Radni dan«) u kojima je postupcima kao što su prošnja, prikupljanje plastične ambalaže iz smeća ili dijeljenje brošura o suvremenoj umjetnosti u maniri Jehovinih svjedoka problematizirala pitanja koja se tiču statusa i preživljavanja samostalnih umjetnika ili poimanja suvremene umjetnosti, ali publika koja je svjedočila izvedbama najčešće nije bila svjesna da konzumira umjetnost, što je rezultiralo nizom zanimljvih situacija, do prijava policiji. Slaven Tolj je skrenuo pažnju na ulogu umjetnika udruženih s civilnim aktivistima u borbi za obranu javnih porostora od nasrtaja politike i kapitala, te iskustvo djelovanja nezavisne scene u Dubrovniku koja je prije osvajnja Lazereta nekoliko godina djelovala isključivo u javnom prostoru, čime je ostvarila vidljivost i kontakt sa zajednicom.
   
Intervencije u prostoru

Ana Bezić je na primjeru starih zgrada i zapuštenih gradskih prostora poput riječke Gomile koju vidi kao marker problema u odnosu prema povijesnom sloju grada načela problem prepoznavanja baštinskih vrijednost i načina njihova vrednovanja, dok je Ivana Podnar na primjeru postavljanja javnih skulptura ideološkog predznaka na području grada Zagreba pokaza
Večeras tribina u Muzeju grada Rijeke
   
    U organizaciji Društva povjesničara umjetnosti, Rijeke Istre i Hrvatskog primorja u Muzeju grada Rijeke danas u 19 sati održat će se javna tribina na temu »Likovni život u doba recesije«. Kao uvodničari na tribini će nastupiti Ivan Balažević, Ervin Dubrović, Ivan Šarar, Nataša Šegota Lah, Slaven Tolj i Berislav Valušek. Prema riječima predsjednice Društva Branka Arh, tribina kroz suočavanje različitih viđenja i iskustva institucionalne i nezavisne scene, te samostalnih umjetnika želi potaknuti diskusiju o problemima u likovnom životu Rijeke u recesijskim vremenima koja su u prvom redu pogodila kulturu.
    Kako je naglasio Berislava Valušeka rasprava će dotaknuti niz intrigantnih pitanja, poput onoga gdje je nestao novac za kulturu s obzirom na tvrdnje političara da se gradski proračun od 1994. povećao za tri puta, a muzejske institucije za godišnji program istodobno dobivaju sredstva s kojima su 90-tih raspolagala za jednu izložbu. Tu je i pitanje odnosa nezavisne i institucionalne scene, bujanja administracije Odjela za kulturu, kandidature Rijeke za europsku prijestolnicu kulture unatoč očitom nedostatku kulturne infrastrukture.
la kako bivši i sadašnji sustav na isti način koriste javne spomenike da bi jezikom figurativne umjetnosti komunicirali vrijednosti koje žele da vrijede za zajednicu. Razlika je samo u ideološkom predznaku, pa umjesto spomenika narodnim herojima iz prijašnjeg sustava, kojima se promjenom vlasti traže nove lokacije ili trpe devastaciju , spomenike dobivaju povijesne ličnosti drugog političkog svjetonazora, poput Alojzija Stepinca kojem je na širem području grada Zagreba postavljeno osam spomenika, od čega šest istoga kipara, ne samo pred crkvama, nego na javnim trgovima ili pred školama. Nasuprot ovome stoje akcije civilnih inicijativa i suvremenih umjetnika koje različitim intervencijama u javnom prostoru ustaju protiv društvenih anomalija, poput ulične akcije »Silovana « udruge B.a.b.e. koja je postavljanjem lutaka za napuhavanje na Cvjetnom trgu svojedobno aktualizirala problem žrtava seksualnih zločina, ili umjetničke akcije Sanje Iveković koja je reagirala na devastaciju spomenika i promjenu naziva ulice koja je nosila ime antifašističkih heroina – sestara Baković.
   
Bačena rukavica

No, sve to bila je tek »mlaka vodica« prema nastupu Nataše Šegota Lah koja je u vrlo polemičnom tonu bacila rukavicu i takozvanoj nezavisnoj suvremenoj sceni i umjetničkim instutucijama, otvorivši pitanje pomanjkanja vrijednosnih kriterija u suvremenoj umjetnosti, problem komunikacije s publikom kojoj je često teško pa i nemoguće dokučiti poruke i smisao današnje umjetnosti, kao i problem instrumentalizacije suvremene umjetnosti od strane politike koja je kontrolira kroz sustav javnog financiranja i institucionalizacije kritički najpotentnijeg dijela scene, kako bi ga umrtvila.
    – Politika je odjednom postala dušebrižnički nastrojena prema grupaciji koja je potencijalno najsubverzivnija. Na taj način stvara se privid pozitivne društvene promjene u odnosu prema umjetnosti, a zapravo se radi o načinu otupljivanja njezine kritičke oštrice – kazala je Šegota Lah upozorivši i na veliki problem nedostatka vrijednosnih orijentira zbog čega pod kapu važnosti dospijeva sve što se (samo)prezentira kao umjetnost.
   
Slomljen otpor

– Dobra i loša produkcija su izjednačene, a loše je više nego dobre. Manje me brine kada se to događa na Korzu, nego u prostoru javnih institucija u kojima želim vidjeti poticajne, vrijedne, snažne projekte , ali kad dođem na izložbe često ne mogu prepoznati kriterije vrednovanja u selekciji produkcije – kazala je Šegota Lah, a na primjedbe da generalizira i inzistiranje ravnatelja MMSU Slavena Tolja da kaže gdje se to događa odgovorila »Kod vas!«
    Prema njezinu mišljenju, suvremena je umjetnost postmodernim odbacivanjem svih kriterija vrednovanja sama sebi slomila otpor, a time i mogućnost da se razvija. Likovna kritika iščezla je iz javnog prostora, a i sami povjesničari umjetnosti nisu adekvatno odgovorili potrebi uvođenja novih metodologija u analizi i vrednovanju suvremene produkcije, kao što ni sami umjetnici ne osjećaju potrebu za komunikacijom s publikom.
    Kao posljedicu svega toga imamo kritički i polemički umrtvljenu scenu, umjetnika koji možda teško živi, ali se posve raskomotio u vrijednosnim orijentirima i publiku koja ne razumije što gleda, čemu su na tribini posvjedočili i studenti povijesti umjetnosti, priznavši da često ne razumiju ono što im se na izložbama prezentira kao umjetnost.

Nela VALERJEV OGURLIĆ