"Vanja Černjul - Dugo ću pamtiti suradnju s genijalnom Julianne Moore", NL, 9.5. 2013.
NOVI USPJEH NAJPOZNATIJI HRVATSKI SNIMATELJ IZMEĐU DVA HITA U SAD-u, PONOVNO SNIMA S DALIBOROM MATANIĆEM

 
Fascinantno je raditi s glumicom takvog formata. Tehnički je vrlo precizna, svojim talentom i iskustvom »podigne« i ostatak glumačke ekipe. Julianne odlično razumije sve što se oko nje na setu događa i u toj je situaciji puno lakše raditi 

Vedrana SIMIČEVIĆ
 
Glumci od mene očekuju odnos povjerenja, vole znati da ih direktor fotografije na neki način pazi i štiti – Vanja ČernjulZagrebački snimatelj Vanja Černjul, slobodno se to može reći, trenutačno je najaktivniji i najpoznatiji hrvatski »filmski radnik« u SAD-u. U posljednjih nekoliko godina kao direktor fotografije kreirao je vizualni izgled na nekolicini najpoznatijih američkih TV serija kao što su »Televizijska posla«, »Sestra Jackie« ili »Bored to Death«, te je već dva puta nominiran za nagradu Emmy. Njegova posljednja TV »akvizicija« u SAD-u se tek s nestrpljenjem očekuje, a radi se o ekranizaciji hit romana »Orange is the New Black«. Černjul međutim kao direktor fotografije sve češće radi i na ambicioznim filmskim naslovima, pa će tako uskoro u distribuciju zanimljiva filmska fantazija oskarovca Geoffreya Fletchera s Černjulovim vizualnim potpisom, a u Hollywoodu se posljednjih tjedana puno priča i o filmu »English Teacher« s Julianne Moore u ulozi učiteljice koja ima aferu s bivšim učenikom. 
    
Odlični glumci

– To je bio filmski prvijenac režisera Craiga Ziska koji je režirao ili producirao cijeli niz poznatih TV serija poput »Reži me«, »Trava«, »Stažisti«, »Sva lica Tare« i »Sestre Jackie«, no do tada još nije radio igrani film. Dugo vremena je birao odgovarajući projekt i na kraju je odlučio da će to biti »English Teacher«. Ja sam s njim dobro surađivao na »Sestri Jackie« i kad je saznao da bi se film trebao snimati u New Yorku, upoznao me s producentom filma i Julianne Moore – glavnom zvijezdom koja je imala utjecaj i na biranje kreativnih suradnika. Imali smo nekoliko inicijalnih razgovora i tako sam počeo raditi na filmu. Snimanje je trajalo dosta kratko, jer se radilo o relativno niskobudžetnom projektu. No nakon što je Julianne podržala projekt, puno ljudi je bilo zainteresirano za suradnju tako da se na kraju okupio i odličan glumački ansambl – Nathan Lane, Greg Kinnear, Lily Collins, Michael Angarano i drugi. Film je brzo snimljen i brzo montiran, no producenti su odlučili počekati jači festival, tako da je premijera filma bila tek sad na Tribeca Film Festivalu. 
    Po čemu će vam »English Teacher« ostati u sjećanju?
    – Mislim da ću ga najviše pamtiti zbog rada s Julianne Moore. Fascinantno je raditi s glumicom takvog formata, koja diktira kompletan tempo rada na setu. Sve se vrtilo oko nje. Tehnički je vrlo precizna u svom poslu, a svojim talentom i iskustvom »podigne« i ostatak glumačke ekipe. Ponekad vam se, naime, dogodi da radite s vrlo talentiranim glumcima, koji međutim ignoriraju ili ne prepoznaju na pravi način proces stvaranja filma, odnosno film kao medij. No Julianne nevjerojatno dobro poznaje cijeli proces, odlično razumije sve što se oko nje na setu događa i u toj je situaciji puno lakše raditi. Drugi glumci osjećaju veliki respekt prema njoj i samo je njeno prisustvo dovoljno da digne atmosferu. 
    
Odnos povjerenja

Kakav je odnos glumaca i direktora fotografije na setu?
    – Glumci od mene očekuju odnos povjerenja, vole znati da ih direktor fotografije na neki način pazi i štiti. Inače svoje 
U Hollywoodu više ne žele snimati filmove za starije od 25 godina 
    
    Oba filma spadaju u nezavisni američki film. Čini se dakle da se on i dalje »drži« na američkom tržištu? Ili se i dalje filmski redatelji sve više nalaze u kvalitetnim TV produkcijama? 
    – Mislim da se trenutačno sve mijenja s ovim novim medijima i »streamingom«. Veliki filmski studiji orijentirani su isključivo na jako mladu publiku, neke franšize, super-heroje, komedije i slično. Filmovi za ljude starije od 25 godina rade se gotovo u pravilu izvan sustava tih visokobudžetnih studija. Niti jedan takav studio u takve filmove više ne želi uložiti novac, čak i kad su velike glumačke zvijezde u igri. Ako se film pokaže komercijalnim uspjehom, onda ga otkupljuju, no rijetko se upuštaju u vlastite produkcije tog tipa. Situacija se, međutim, i po pitanju kvalitetne TV produkcije ubrzano mijenja ovim novim modelima koje su uvele kompanije poput Amazona i Netflixa. Oni su se okrenuli proizvodnji kvalitetnog programa. Mislim da će se ubrzo tradicionalni način proizvodnje dramskog TV programa svesti na kratke serije, a da će se ozbiljni dramski projekti raditi izvan tih sustava. Kako stvari sada stoje, Netflix i Amazon će zapravo postati studiji, jer oni pokazuju da nije više potrebno biti vlasnikom uobičajenih kanala da bi se taj program distribuirao. Tko bude imao svoj internetski portal koji zbog bilo kojeg razloga posjećuje veliki broj ljudi, može početi proizvoditi svoj program i na taj način ga distribuirati sistemom pretplate. Netflix koji ima desetak milijuna ljudi na pretplati, tako je već producirao dvije svoje serije i pustio je svih 13 epizoda odjednom direktno kroz »streaming«. Prva je bila »House of Cards« za koju su angažirali Davida Finchera. Neko vrijeme sam pregovarao s njim da radim na tom projektu, no na kraju nije došlo do suradnje. Međutim, ljudi iz Netflixa angažirali su me na njihovoj drugoj seriji, a to je ekranizacija bestselera »Orange is New Black«. Prihvatio sam baš iz želje da budem uključen u neke od prvih projekata te vrste. Radi se o autobiografiji žene iz New Yorka koja završi u zatvoru zbog svoje prošle veze s dilerom. Bilo je to dosta naporno iskustvo. Praktički sam proveo šest mjeseci u zatvoru – onom koji smo izgradili za potrebe snimanja. 
    Zbog čega mislite da će koncept kakav imaju Netflix i Amazon puno toga izmijeniti? 
    – Zato jer su oni u mogućnosti da prate navike svojih pretplatnika i svoje proizvode testiraju na uzorku od desetina milijuna ljudi. Oni znaju kad ste pritisnuli pauzu, kad neku seriju niste ogledali do kraja, kad ste odustali nakon prve epizode i na temelju svih tih podataka donose odluke o kreiranju programa. Dakle, znaju da određeni dio njihovih pretplatnika koji voli BBC-jeve serije ujedno voli i Kevina Spaceya i Davida Finchera, pa su ih angažirali za vlastiti projekt, koji je remake BBC-jeve serije iz devedesetih. Vidjeli su da je na njihovom portalu »Trava« najuspješnija serija, pa su autorici dali odriješene ruke da napiše novu seriju. To dakle više nije onaj klasični holivudski sistem tipa – ovo ide, napravit ćemo ponovo nešto identično tome, nego – ova osoba je talent, ajmo joj dati odriješene ruke da radi što želi. I to je jedna od dobrih strana toga. No koliko god da se potiče kreativnost s jedne strane, postoji opasnost da taj isti sustav u kojem se donose odluke na temelju tzv. »Big Data analize«, uguši kreativnost, kad oni primjerice shvate da previše ljudi pritisne pauzu kad se pojavi neki određeni glumac ili neki određeni tip scene. Biti će zanimljivo promatrati što će iz toga proizaći.
mišljenje o bilo čemu na setu uvijek prvo kažem režiseru, ne razgovaram direktno s glumcima da ne bi ičim poremetio komunikaciju, no iskusni glumci vrlo brzo osjete mogu li imati povjerenja u direktora fotografije. 
    U distribuciju tek sad ide i film »Violet & Daisy« koji ste snimali još prije dvije godine, a koji također okuplja zanimljivu glumačku ekipu – mlade zvijezde Saoirse Ronan i Alexis Bledel, te Jamesa Gandolfinija. O čemu se točno radi? 
    – To je bio prvi redateljski projekt Geoffreya Fletchera koji je prethodno dobio Oscara za scenarij za film »Precious«, i svi su čekali što će iduće napraviti. Zanimljivo je da sam suradnju za taj film dogovorio putem skypea. Naime, kad sam čuo što sprema, zainteresirao sam se za projekt i pokušao stupiti u kontakt s njim. Dogodilo se da smo prvi razgovor obavili preko skypea i nakon što sam mu tada predstavio svoje ideje, ponudio mi je da radim na filmu. Inače, dok je »Precious« bila naturalistička socijalna drama, »Violet i Daisy« je posve drugačiji žanr – nešto između psihološkog trilera i fantastične drame. Film je premijerno prikazan na prošlogodišnjem Toronto Film Festivalu, no Jeffrey je kao režiser dosta opsesivan po pitanju krajnjeg rezultata, pa mislim da je nakon premijere film premontirao još bar deset puta. Sad kad film konačno ide u distribuciju, ni ja ne znam o kojoj se verziji radi. 
    
Lirski realizam

Kako je bilo raditi na nečemu tog žanra?
    – Recimo da je to nešto posve obrnuto od »English Teacher« koji je mainstream romantična komedija. »Violet & Daisy« je u potpunosti autorski film, specifična redateljeva vizija. Geoffrey je vizualno užasno precizan, opsjednut i najmanjim vizualnim detaljima, tako da se u stvari radilo o vrlo napornom snimanju. I najsitnije kadrove radili smo kao da snimamo epske pomorske bitke i to je znalo izluđivati ekipu na setu. No meni je to bilo izuzetno zanimljivo iskustvo, pogotovo jer su nam se poklopili ukusi, pa je Jeffrey prihvatio i neke moje ideje. Imali smo za takvu vrstu art filma relativno solidan budžet, a kako smo veliki dio filma snimali u jednom stanu, htio sam da sve to dobije neki klasični filmski look. Predložio sam mu da radimo sa starim »anamorphic« objektivima poznatijim kao cinemascope, koji su se pedesetih i šezdesetih godina koristili za snimanje filmova za široki ekran. Sjećam se još iz djetinjstva kako bi se svake nedjelje oko 14 na televiziji puštali filmovi, među ostalim često i ruski ratni spektakli. Kako tada na televiziji nije bilo tehnologije da se ta slika prikaže kao u kinu, morali su je »sabijati« da bi se mogli čitati titlovi. Rezultat su bili »izduženi ljudi« i svaki put kad sam upalio TV i vidio »izdužene« ljude znao sam da sad slijedi neki spektakl. Pojasnio sam Geoffreyu da ja nama svima to u podsvijesti – kada vidimo takve optičke artefakte, automatski ih poistovjećujemo s grandioznim filmom. 
    Kakav je zapravo vaš »ukus« kad se radi o filmskoj fotografiji?
    – Pa ono što volim raditi kad imam slobodne ruke, moglo bi se nazvati lirskim realizmom. Nemam baš uvijek šansu za to, recimo »English Teacher« naprosto nije takva vrsta filma, no zato je »Violet & Daisy« bila priča koja je to dozvoljavala. 
    
Riječka ljetna filmska škola

Ovih dana ste ponovo u Hrvatskoj zbog rada na još jednom filmu Dalibora Matanića. Što će ovog puta ispasti iz te, sada već pomalo i tradicionalne suradnje zbog koje vam se nije teško vraćati iz New Yorka?
    – Pa to i nije neka tajna. Radi se o televizijskom filmu, nekoj vrsti romantične komedije. Zapravo izrazito fizičke komedija, što je jako izazovno za glumce. Za nas je pak izazovno jer moramo sve snimiti u samo dvadeset dana, što znači jako intenzivan rad. S Daliborom mi je uvijek jako zanimljivo raditi jer nikad ne znam što me čeka. Recimo sada nemamo kaskadere, nego glumci rade svoje vlastite »stuntove«, što je u SAD-u, na primjer, manje-više nezamislivo. To što ovih dana izvode Nikša Butijer, Goran Bogdan i Bojan Navojec je prilično nevjerojatno. 
    »Kuha« li se još koji projekt iza ugla?
    – Plan mi je ostati u Hrvatskoj i preko ljeta, a u razgovorima sam sa Sveučilištem u Rijeci oko svojevrsne riječke ljetne filmske škole. To bi bila suradnja s Akademijom primijenjenih umjetnosti na koju bih u srpnju doveo dvojicu redatelja iz SAD-a – Mikea Cahilla koji je prije dvije godine dobio nagradu za film »Druga zemlja« na Sundence festivalu, te našeg Gorana Dukića koji ima uspješnu karijeru u SAD-u, da rade sa studentima. Cilj je da se u Rijeci oživi zanimanje za film. Obojica su pristali doći i sad je samo pitanje logistike i dogovora da se to provede, a Sveučilište i Akademija pružaju veliku podršku tom projektu.