Pogled u povijest i budućnost
Nakon feljtona u Novom listu, u kojemu su bivši rektori govorili o svojim sjećanjima i i razvoju Sveučilišta, 5. ožujka, je održan jednodnevni simpozij Sveučilište u Rijeci: Jučer, danas, sutra na kojemu su akademici Petar Strčić i Daniel Rukavina, monsg. dr. sc. Ivan Devčić, prof. dr. sc. Pero Lučin, prof. dr. sc. Vidoje Vujić, mr. sc. Vojko Obersnel i Branko Mijić, govorili o povijesti Sveučilišta, njegovu razvojnom putu, ulozi u društvu i mogućim putevima u budućnosti.
No, da je put kojim ide Sveučilište nedvojbeno u usponu suglasni su svi pa tako i akademik Petar Strčić, u uvodu nove monografije koja je u pripremi i čija se promocija očekuje ove jeseni, kaže:
Jubilarna 335. obljetnica početka visokoškolske nastave i 30. godišnjica djelovanja Sveučilišta u Rijeci – godina 2003. – bile su iznimna prigoda da se učini valorizacija i prevrednovanje takvoga djelovanja u Zapadnoj Hrvatskoj. Izrečene su pohvalne riječi, ali i kritički izrazi koji su imali motivirajući kontekst za još bolji rad i koji će dati još plodnije rezultate. Naime, kao što je vidljivo iz ovoga povijesnoga pregleda i uvida u dosadašnji razvoj, ta je nastava imala uspone, čak i veoma visoke, pa i relativno nagle padove, ali manje iz unutrašnjih razloga, već gotovo redovito zbog vanjskih, političkih činilaca. Tako je prirodno bilo da upravo ovdašnja sredina, u nekadašnjoj Rijeci uz desnu stranu obale Rječine, na njezinu utoku u Jadransko more, na jednoj višoj gospodarskoj, kulturnoj i drugoj razini učini korak prema nadležnim vlastima; koristeći, naravno, i pogodnu političku, državnu i međunarodnu situaciju. Tako je u počecima 17. st. zatraženo i dobiveno odobrenje za pokretanje organiziranoga i sustavnoga obrazovanja na tadašnjoj najvišoj razini Habsburške Monarhije, čak i s nekim sveučilišnim komponentama, kakve su imala i druga evropska sveučilišta, pa i ona najuglednija. Štoviše, angažirani su veoma stručni predavači, i to iz već znatno afirmirane crkveno-katoličke isusovačke sredine i na hrvatskome prostoru. Tome su se pridružile i vrsne franjevačke snage na lijevoj obali Rječine, uz znamenito trsatsko svetište Majke Božje, u svojoj višoj i visokoj školi. No, izvan obrazovnih razloga privremeno nestaju te institucije, ali se kasnije opet povremeno javljaju, u 19. stoljeću. Međutim, tada i u početku 20. st. već je drukčija situacija pa se veća pažnja pridala samo višemu pomorskome i trgovačkom obrazovanju, ali u skladu s kolonijalističkim težnjama vladajućih struktura u rukama mađaronsko-mađarskih stranih silnica. Izvan obrazovni razlozi, a u vezi s zaposjedanjem dijela ovoga prostora od strane Kr. Italije, opet su utjecali na prekid takve nastave, 20-ih i 30-ih godina 20. stoljeća, da bi s nevjerojatnim – zbog nagloga razvoja – pozitivnim rezultatima upravo buknula i razbuktavala se ova oblast, pa i do sveučilišne razine pred četiri desetljeća.
Dotada, naime, državno pravno i na umjetan način pocijepana Zapadna Hrvatska, tada, poslije II. svjetskoga rata ujedinjena u okviru domovine pokazala je sve prednosti svoga geopolitičkoga i ekonomskoga položaja tako da je to područje ubrzo izbilo u red veoma razvijenih područja, poznatih i u svjetskim razmjerima. Dakle, bilo je prirodno da se taj položaj odrazi i na stjecanje što većega znanja, a to se moglo postići kvalitetnim i sustavno organiziranim i financiranim višim, visokoškolskim i fakultetskim obrazovanjem. Nagliji skok dalje učinjen je 70-ih godina s formiranjem Sveučilišta. Udarac je zadan 90-ih godina opet zahvaljujući stranim, agresorskim silnicama, ali – osim ljudskih žrtava, koji se u svim ratovima nikada ne mogu prežaliti – i to je sanirano tako da se sve članice riječkog Sveučilišta dobro razvijaju.
Još nešto: Zapadna je Hrvatska područje tisućljećima podložno silovitim mijenama, redovito potaknuti – namjerno ponavljamo – stranim silnicama koje gotovo uvijek i gospodare Istrom, Kvarnerskim primorjem i Gorskim kotarom. To je utjecalo na trajni, duži ili kraći boravak u ovome području i većih skupina raznih etnosa i naroda. No, od potkraj 6. st. ovdje su sve do danas u apsolutnoj većini Hrvati; ali tanke i veoma vojnički, gospodarski i na druge načine moćne strane vladajuće strukture – stalno su pokušavale i nastojale da ih se ili denacionalizira ili smanji njihov broj. Nažalost, to se događalo i s višom, visokom i fakultetskom nastavom. Tako su od početaka visokoškolske nastave, u 17. st. i dalje i preko obrazovanja utjecali na porast talijanizacije/denacionalizacije dijela ovdašnjega hrvatskoga puka. Stoga je i razumljivo da je obnova ovakve vrsti obrazovanja od omražene pobjede NOP-a 1945. god. išla drugim pravcem, jer je većinski narod, a to su Hrvati, prvi put nakon sloma Hrvatskoga Kraljevstva u 11. stoljeću, mogli sami, i to u potpunosti kreirati svoju obrazovnu djelatnost, i k tome još na vlastitome, hrvatskom jeziku.
Uvidom u vrela i literaturu, te iz vlastitoga iskustva autor ove radnje potvrđuje sadržaj sažetoga stajališta akademika Danijela Rukavine, prijašnjega rektora riječkoga Sveučilišta, koje je izrekao na svečanoj sjednici Sveučilišta 23. svibnja 2003. god. u povodu njegova 30- godišnjega postojanja i plodnoga djelovanja: «U protekla tri desetljeća Sveučilište u Rijeci razvilo se u snažnu znanstvenu i obrazovnu visokoškolsku instituciju koja čini jedan od temelja za naše uključivanje u Europu znanja.».