''Pravi umjetnici ne traže ispriku u teškim vremenima'', Novi list, 17. 11. 2013.
 
Rade Šerbedžija, kazališni i filmski glumac, profesor na riječkom Sveučilištu na studiju Glume, madija i kulture


PRAVI UMJETNICI NE TRAŽE
ISPRIKU U TEŠKIM VREMENIMA



Za nekoliko godina mogli bismo imati prostor za pravi studentski teatar, koji bi trebao biti mjesto najjačeg kulturnog života u Rijeci. Treba dovesti i strane studente, i profesionalne umjetnike – to je moja vizija Rijeke i njena sveučilišta. Jer, ovo je Bogom dan grad, bez premca u Hrvatskoj, zbog svog položaja, povijesti, etičnosti i multikulturalnosti

Svjetlana HRIBAR
Jedino nas znanost, kultura i umjetnost mogu spasiti da očuvamo svoju osobnost, a time i biće svoga naroda – Rade Šerbedžija * Foto: V. KARUZAPrva klasa riječkog sveučilišnog poslijediplomskog studija Glume medija i kulture ovih je dana položila svoj završni ispit, što je svojevrsni razlog za svečanost i povod za razgovor s osnivačem studija i vodećim profesorom, Radom Šerbedžijom. Nakon dvije godine rada na Sveučilištu u Rijeci i života u gradu koji je izabrao kao destinaciju svoje obitelji, poznati glumac govori o umjetnosti, stvaranju novog društva, svojim nadama u bolje sutra i strahovima pred budućnošću.
    Dvije godine radili ste sa ženskom klasom. Je li to sa stanovišta glumačkog rada bilo na neki način problematično?
    – Prije svega trebam reći da sam beskrajno sretan što su moje studentice tako sjajno diplomirale s Genetovom čuvenom dramom »Sluškinje«, u briljantnoj režiji Staše Zurovca i na tako nekonvencionalnom mjestu za teatar kao što je to prelijepi stari opatijski hotel »Imperijal«. Zahvalan sam gospodinu Igoru Šehanoviću, predsjedniku uprave Liburnia riviera hotela i svim njegovim suradnicima koji su nam omogućili da u ovome prekrasnom ambijentu izvedemo našu diplomsku predstavu. Već smo odigrali nekoliko predstava u hotelu »Imperial« i planiramo igrati još 17. i 23. studenoga.     
    Što se vašeg pitanja o ženskoj klasi tiče, raditi s osam djevojaka činilo se u početku teško, ali sam na neki način i uživao u toj činjenici – bio je to moj prilog ravnopravnosti u svijetu! Odnosu muške i ženske energije. Ukratko – one su na sceni preuzele i muške i ženske uloge, što je zanimljivo u teatru, također.
    Po čemu je ova klasa još bila posebna?
    – To su sve djevojke koje su prethodno završile neke fakultete, a pritom je većina imala i veze s teatrom – amaterskim, studentskim – tako da je njihovo opće znanje u trenutku upisivanja drugog stupnja studija bilo prilično visoko, a to znači da su već imale formirano mišljenje i ukus, što je vrlo važno na specifičnom studiju kao što je ovaj naš. Osim glume, one su slušale pripadajuće predmete na Filozofskom fakultetu što im je omogućilo temeljit uvid u teoriju znanosti s područja literature, filozofije, psihologije, etike i estetike. Smatram da je za njih to širenje horizoranata bilo značajno, jer im – osim općeg znanja i kulture – omogućava bavljenje širim društvenim aktivnostima, što osobno smatram budućnošću studija glume uopće. 


Jedinstveni Lessac

Kako društvo reagira na postojanje stručnjaka osposobljenih za sveobuhvatno bavljenje kulturnim programima?
    – Vrijeme koje će otvoriti prostor za njih – tek dolazi, a i same će morati mijenjati stvari, što će im sigurno biti lakše s diplomom i obrazovanjem. Smatram da je velika stvar i scenski govor na engleskom jeziku po metodi Arthura Lessaca, koji je specificum našeg studija. Jedinstveni Lessac je posljednja predavanja u životu održao upravo polaznicima našeg studija, a rad su nastavile nakon njegove smrti asistenstice i sljedbenice, profesorica Deborah Kinghorn (izvanredni profesor i šef odsjeka za kazalište na sveučilištu u New Hampshiru u SAD) i profesorica Robin Carr. Uz njihovu pomoć naši studenti svladavaju engleski govor tako da na njemu mogu glumiti. To je budućnost naše akademije.
    Ove ste godine upisali klasu dodiplomaca. Znači li to da ne otvarate novu klasu poslijediplomskog studija?
    – Za sada smo zamrznuli taj stupanj obrazovanja. Otvorit ćemo ga ponovo kada se za to ukaže dovoljno interesa i kada naš studij postane zanimljiv studentima iz susjednih zemalja – Italije, Austrije i zemalja s područja bivše Jugoslavije.
    Nova klasa dodiplomaca je velika – četrnaest polaznika – što je maksimum, ali svi koje smo primili bili su nam zanimljivi. Također smo odlučili da sljedeće godine neće biti prijemnog ispita – za naredne dvije godine i selekcija, i konkurencija bit će jače. A osim toga, treba paziti da ne dođe do hiperprodukcije mladih glumaca, s obzirom na postojanje kazališnih akademija u Zagrebu, Osijeku i Splitu.
    Želim da polaznici našeg studija što više rade na sebi. I oni će imati scenski govor na engleskom jeziku, s tim što će imati više vremena za njegovo usavršavanje, jer studij traje tri godine, s mogućnošću još dvije. U takvim okolnostima, mnogi od njih imaju mogućnost da potpuno izgube strani akcent i da progovore perfektnim engleskim jezikom te da onda mogu konkurirati bilo gdje u svijetu za kazališne i filmske projekte za koje se traži izvanredno znanje engleskog jezika.
    Koji profesori predaju na novom studiju ?
    – Što se struke tiče, uglavnom ostajemo u istom sastavu – s dugogodišnjim iskustvom predavača na više akademija ja sam nositelj programa, Lenka Udovički je docentica s iskustvom predavanja studentima akademija u Los Angelosu (CalArts i UCLA). Lenka je radila »Medeju« s Annette Bening kao projekt renomiranog UCLA – LIVE kazališnog festivala – to je jedini profesionalni teatar u Los Angelosu, a na Campusu univerziteta CalArts postoje tri kazališne scene! 


Budućnost akademije

Na našem novom studiju predavači gosti bit će Staša Zurovac, Aleksandar Cvjetković (inače predavač iz Italije i moj nekadašnji student), pa Bora Stepanović iznimno predan glumačkom i pedagoškom poslu, zatim Edvin Liverić, a od ove godine sam angažirao i Andreju Blagojević, koja je dva puta bila na obuci u institutu Arthura Lessaca kod Deborah Kinghorn, te dvije mlade glumice iz Rijeke – Jelenu Lopatić i Tanju Smoje. Želja mi je da uspostavim suradnju i s dvoje istaknutih mladih glumaca koji predaju na zagrebačkoj Akademiji – Katarinom Bistrović Darvaš i Ozrenom Grabarićem, koji će u Rijeci održati glumačke radionice.     
    Moja je ideja i želja surađivati s kreativnim ljudima koji su u naponu svoje kreativnosti – to je po mom poimanju nastave jako važno. Kad sam davnih godina predavao na zagrebačkoj Akademiji i doveo Fabijana Šovagovića da održi predavanje studentima, napali su me da Šova nema pojma o nastavi, da on nije u stanju osvijestiti način kako treba govoriti. Ali mene je zanimalo da glumci to čuju i sami uhvate i shvate odakle dolazi taj nesvjesni dio njegove briljantnosti, da proniknu u njegovu intuiciju, jer tome se kao glumac najviše divim! Na pozornici je Šova, poput Iona, imao »božansko nadahnuće« koje je govorilo iz njega. Takve bih ljude želio dovesti mojoj glumačkoj klasi, ljude koji su u stanju da osim znanih metoda, govore i iz nesvjesnog, koji komuniciraju s kozmičkom energijom... A s druge strane, želim neke umjetnike iz Rijeke, koji do sad nisu imali pedagoških iskustava, pozvati na suradnju da kao gosti predavači rade s mojim studentima i da se i sami uče tome poslu, kako bi jednoga dana bili riječki umjetnički kadar, koji će voditi ovu akademiju...
    Imate li podršku uprave Sveučilišta ?
    – Pero Lučin nije stereotipan rektor, predan je svom poslu i razmišlja na suvremen način. Razumije moj plan da oko Kampusa nastane prostor kulturnog okupljanja svake vrste. Takav prostor je već i arhitektonski predviđen – kutija s najsuvremenijom tehnikom: svjetlo, ton, multimedija – a služio bi za javne potrebe sveučilišta, konferecije, ali i kao teatar. I to najuzbudljiviji!
    Za nekoliko godina mogli bismo imati prostor za pravi studentski teatar, koji bi trebao biti mjesto najjačeg kulturnog života u Rijeci. Mladi filozofi, pisci, režiseri, slikari, glumci (iz teatra i oni izvan njega) – mora doći do interakcije među svima njima, treba osmisliti i ljupke restorane, i klubove koji će dati mjestu smisao i razlog okupljanja, gdje će se događati koncerti od rocka do opere... Treba dovesti i strane studente, i profesionalne umjetnike – to je moja vizija Rijeke i njena sveučilišta. Jer, ovo je Bogom dan grad, bez premca u Hrvatskoj, zbog svog položaja, povijesti, etičnosti i multikulturalnosti. 


Duh ne smije spavati

U kontaktima sam s gradonačelnikom Vojkom Obersnelom i županom Zlatkom Komadinom – obećali su pomoći koliko mogu, jer treba raditi. Duh ne smije spavati! Samo duh može spasiti ovaj narod.
    I nije istina da je kriza uzrok mrtvila – najljepše stvari su se događale u Pragu upravo šezdesetih godina, za vrijeme najveće represije. Nastajale su underground kulturne točke, kultna mjesta koja su spasila češki teatar. Trajali su godinama i održavali duh grada i zemlje u teškim vremenima. Tako je bilo i s beogradskom Kinotekom, gdje su se okupljali Makavejev, Žika Pavlović, Saša Petrović, Žilnik tvorci »crnog vala« Yu filma...
    Odakle scrpite svoje ideje ?
    – Sva moja iskustva i razmišljanja o teatru i umjetnosti bazirana su na vlastitom iskustvu. Profesor mi je bio veliki Kosta Spaić od koga sam kao mlad
Zadovoljstvo
   
    Vjerujete li zaista da je na riječkom Sveučilištu moguće ostvariti umjetničko-intelektualni punkt?
    – Lakše mi je živjeti misleći da je to moguće. Nova klasa, 14 mladih ljudi željnih glume, akcije, ljubavi i uzbuđenja – osjećam se u nekom posebnom svijetu, zaštićen tako okružen mladima koji nemaju primisli, koji bi se htjeli igrati i otkrivati umjetnost. To zadovoljstvo ne može mi donijeti ni jedan film na svijetu!
    S druge strane, tu u Rijeci, hodam ulicama i lijepo mi je! Unatoč teškim vremenima. Osjećam se dobro među Riječanima, stekao sam i nove prijatelje. S prof. Nikicom Petkovićem držim književne večeri u jedinstvenom i prelijepom Bakru, a povremeno vodimo njegovog sina Tina na treninge pomlatka Rijeke... Žarko Radić mi je otišao, ali ostavio mi je Icu i neke svoje drugare da izmjenjujemo runde pića u »Pepe Rossu«.
    Među njima pravo otkriće za mene je Damir Urban – čovjek goleme energije, pjevač fascinantno predan svojoj umjetnosti, studiozna osoba koja stalno čita... I njega sam pozvao da bude gost umjetnik na našem studiju i prenese studentima dio od svoje snage, nauči ih nečemu u muzici, ali u prvom redu kako ostvariti vlastitu energiju koja u svakom čovjeku postoji, a koju treba otkriti i osvjestiti... naučiti ih tehnici govora i pjevanja na mikrofon, uvesti ih u prave ritmove različitih muzičkih žanrova. On ima briljatnu govornu tehniku i čini mi se važnim dovesti ga u izravnu interakciju sa studentima, iz čega će oni izvući nešto za sebe. Upravo zajedno pripremamo rad na Brechtovim songovima – na ovom studiju želim nekonvencionalne i nepredvidive stvari... Nedavni tekst u »Novom listu«, koji je komentirao sudjelovanje Damira Urbana na našem studiju pod naslovom »Roker na sveučilištu«,  doživljavam kao jedan od najvećih komplimenata do sada.
    A Rijeka za mene ima još jednu prednost: blizu je Istre, Barbarige, gdje s prijateljem Adijem, kad god mogu, skoknem na ribe. Evo, prije nekoliko dana smo nas dvojica »digli« 60 kilograma orada!
   
    »Oslobođenje Skoplja« na filmu
   
    Znači li Vaš angažman na Sveučilištu da ćete se manje baviti snimanjem filmova?
    – Nisam prestao snimati strane filmove i uvijek nešto iskrsne. Izgleda da sam postao dovoljno poznat u svijetu filma, tako da više ne moram živjeti u Los Angelesu. Jednostavno, nazovu me moji agenti i ako mi se film sviđa, letim za Ameriku ili već gdje treba... Eh , kada bi ova Rijeka još dobila pravi aerodrom...
    Snimat ću i neke filmove na ovim prostorima. Pripremam mali umjetnički film s Ahmedom Imamovićem s kojim sam radio naslov »Go West«, a koji ćemo snimati u Rijeci sljedeće godine, a već nekoliko godina radim na scenariju »Oslobođenje Skoplja«. Scenarij sam napisao s Dušanom Jovanovićem koji je i pisac istoimene kazališne drame, a koja je kod nas i u svijetu imala golem uspjeh. Sam ću i režirati taj film sljedećeg ljeta u Makedoniji, a pomoći će mi sin Danilo.
glumac mnogo toga naučio. Zatim sam radio s velikanima hrvatskog kazališta – Boškom Violićem, Dinom Radojevićem, Tomom Durbešićem, Georgijem Parom, Joškom Juvančićem... Najviše sam radio i drugovao s Ljubišom Ristićem u KPGT teatru. Glupo su nas optuživali za jugoslavenstvo, a mi smo samo imali potrebu da se družimo i stvaramo energiju iz različitosti jezika, mentaliteta... To je bio živi teatar koji je imao fantastičan odjek kod publike.
    Osobno mislim da je zatvaranje unutar vlastite sredine pogubno za svaki napredak. I u najmračnijim vremenima treba putovati, pokušati doći do najudaljenijih gradova, dovoditi umjetnike, pisce, znanstvenike k nama. Graditi mostove s različitim kulturama, ljudima i tradicijama. Za sve to – kod kreativnih ljudi koji vode politiku, a time i kulturu jednog grada – naći će se način. Jer, podsjećam, najblistaviji su dosezi nastajali u najvećim, pa i egzistencijalnim krizama. Shakespeare i Molliere, čas u milosti, čas u nemilosti vlasti, na rubu preživljavanja o čemu svjedoče pisma – dakle, uvijek je bilo teško, ali su njihova djela ipak briljantna... Želim reći, pravi umjetnici ne traže ispriku u teškim vremenima. Baš u tim vremenima treba više i žešće raditi.
   
Puls vremena

– Tako pokušavam i u Teatru Ulysses pratiti puls vremena. Postavljati na repertoar predstave koje su temama relevantne i aktualne, a onda i zanimljive današnjem gledatelju. Krenuli smo s Learom – arhetipskom tragedijom svih vremena, preko Medeje koja je stavljena na repertoar s razlogom, zatim Traktatom o vlasti – Marat Sade, pa Becketovim Godotom na Brijunu i Golom otoku, Cabaretom Brecht ili »Zadrživim usponom Arthura Uia«, sve do Štivičićevih intervencija u predstavama »Pijana noć«, i najnovijem »Shakespeareu u Kremlju«, koji govori o vlasti u Rusiji ali i o nama... Sve teme koje je Štivičić dodirnuo na ocrtavanju sustava koji je počivao na autokratskoj vladavini – prepoznajemo i u našem društvu. Intrigira me i provocira takav pristup teatru.
    U našem teatru su režirali i Tomaž Pandur i Paolo Magelli. Igrali su najatraktivniji glumci iz čitave regije. Ali sve to teško da bismo postigli i trajali, eto, već 13 godina, bez velike pomoći sjajnog producenta i kazališnog maga, mog prijatelja Duška Ljuštine...
    Kako stojite s osobnom političnošću ?
    – Nisam član ni jedne partije – nisam ni bio, osim u srednjoj školi, kada sam kao mladi sportaš – rukomet, nogomet, atletika i dobar učenik – bio izabran u komunističku partiju. No, brzo sam iz nje izašao, shvativši koliko je to na neki način krivo i nespojivo s umjetnošću kojom se želim baviti. Ne mislim govoriti ništa loše o jugoslavenskom samoupravljanju – namjere su bile dobre. Gledajući kako su sve zemlje oko nas loše završile s eksperimentom socijalizma, treba priznati da smo mi – zahvaljujući Brozu i njegovoj karizmi – živjeli miran život. Danas se treba prisjetiti da je u toj zemlji bilo besplatno školovanje, besplatno socijalno osiguranje, da su ljudi primali redovito mirovine i nije bilo nezaposlenih, bijednih, gladnih, prosjaka na svakom uglu... Društvo je bilo daleko od savršenog, ali je mnogima pružalo zadovoljstvo življenja.
   
Društvo ravnopravnosti

– Moje poimanje svijeta ide u tom pravcu, prema takvom pa još boljem društvu, baziranom na ravnopravnosti. Uvijek mi je bilo teško živjeti u inozemstvu i biti okružen golemim klasnim razlikama – ljudima koji imaju sve i onima koji nemaju ništa! Siguran sam da u budućnosti mora doći do ravnopravnosti među ljudima, to će se dogoditi onda kad oni na dnu budu mogli artikulirati razloge svog lošeg stanja. Ta vrsta revolucije ne bi trebala počivati samo na sili koja će srušiti kapitalizam, već bi trebala na smisleniji, humaniji način doći do spoznaje o gradnji humanijeg svijeta, a time i do revolucije koja ne bi bila krvava, već pobjeda nove svijesti. Takvu bi revoluciju trebali voditi intelektualci koji bi znali kreirati novi program svjetskog proleterijata.
    – U Hrvatskoj je sve to jedna tužna priča. Imamo ljude, imamo činjenicu koju treba s ponosom istaknuti, a ta je da je zemlja od 2000-te godine dva puta izglasala na demokratskim izborima lijevu opciju – znači put ka nekom humanijem društvu. Međutim, uza sve to, u Hrvatskoj u prvom redu u oči upada kriminal ljudi koji su na neki način bili, ili jesu, na visokim položajima. Naravno da ima dosta časnih izuzetaka...
    Ali treba reći da je i puno onih profesionalnih političara ili biznismena na ovim prostorima, koji su upleteni u malverzacije oko stjecanja vlastitog bogatstva. Smiješno je gledati te ljude s milijunima eura koje nisu ni zaradili, ni naslijedili, niti ih ikako mogu opravdati. Štoviše, donedavno su bili anonimni, siromašni, a preko noći su postali bogataši.
    O tome se ne govori dovoljno, a kad se i govori – to je na nivou trača ili žaoka neke novinarske kolumne, što ukazuje na duboku korumpiranost čitavog društva.
    Ali, nije samo problem što su se ljudi na vlasti obogatili na kriminalan način, nego što je i veliki dio stanovnika – svjesno ili ne – uvučeno u kriminal. To znači da je njihovo ponašanje u najobičnijim životnim prilikama – amoralno. Ljudi za koje nikada ne bih očekivao – zbog bijede i pomodne društvene igre – izdaju osnovne moralne principe.
   
Kolektivno biće naroda


    U divnoj knjizi Svetlane Lukić čitao sam priču o čovjeku koji je zaustavio promet na Brankovom mostu u Beogradu, s namjerom da skokom izvrši samoubojstvo. Bilo je ljudi u masi koja se okupila oko njega koji su ga uvjeravali da to ne čini, ali većina je – bez imalo suosjećanja za očajnika – željela da se stvar što prije okonča i da kolona vozila krene. To su pokazatelji kuda je otišlo društvo.
    I što tu onda umjetnost može ?
    – U tom ukaljanom društvu treba ostati moralno čist, a onda naći ljude koji imaju slične poglede na svijet i tragediju koju živimo. A što kad se sve to dogodi i kad u takvim okolnostima uspiješ raditi umjetnost? Hoće li ona uopće biti prepoznata?
    Nema sumnje, mnogi razmišljaju na ovaj način sa željom da spase sebe i svijet oko sebe. No temeljno je pitanje koliko se tako može izdržati.
    Ne kaže se uzalud: U zdravom tijelu zdrav duh!
    Velika je odgovornost na kolektivnom biću naroda, do koje će se mjere taj narod uspjeti osoviti na noge, primiti odgovornost za sve što se dogodilo i braniti kolektivni duh naroda koji žive u Hrvatskoj. Pritom tu odgovornost nemaju samo Hrvati, nego i svi drugi manjinski narodi koji ovdje žive – svi se moraju žrtvovati za stvaranje novog duha.
    To je optimistična varijanta, a kakve su one pesimistične? 
    – Možda prisustvujemo novom svjetskom poretku, možda su godine s kraja 20. stoljeća – sudbina malih naroda – gubitak identiteta i svake moći... Jer, pesimistički gledano, za 20-30 godina, kad se sve zakuha u Europi, na koji način možemo braniti svoj identitet u jeziku kojim govori jedva četiri milijuna ljudi, spram jezika kojim govore milijuni?
    Od svih varijanti »kulture i umjetnosti« preživjet će najjednostavnija i najjeftinija – televizija. Nju će, od jutra do sutra, gledati siromasi, živeći tako paralelnu stvarnost...
    A uloga mladih ?
    – Pa oni su već otišli, i to visoko kvalificirani mladi ljudi, školovani u Hrvatskoj, koji negdje grade neki drugi svijet. Naša se priča ponavlja... A meni se na kraju nameće jedno pitanje: Hoće li nam biti bolje u Europi, nego nam je bilo u Austrougarskoj?
    Da bi nam bilo bolje, morat ćemo promijeniti mnoge svoje navike... Morat ćemo više raditi. Čuvati svoj jezik i svoju kulturu i ne dopustiti teškim vremenima da umjetnost stave u zapećak pod izgovorom da nema novaca ni za život. Jer jedino nas znanost, kultura i umjetnost mogu spasiti da očuvamo svoju osobnost, a time i biće svoga naroda.