''Dobri projekti mogu nastati malim ili nikakvim novcem'', Novi list, 14. 4. 2014.
 

OSKAROVKA
LINDA VAN TULDEN, ODRŽALA PREDAVANJE RIJEČKIM STUDENTIMA


Dobri projekti mogu nastati malim ili nikakvim novcem


 
Zapravo, sad je vrijeme za osnivanje produkcijskih odsjeka na umjetničkim fakultetima – treba misliti unaprijed i educirati nove generacije producenata koji neće samo čekati sredstva iz državnih fondova, već će biti spremni uhvatiti se u koštac s problemom financiranja na drugačiji način
 
 
Govorim o novcu,ali i kako biti nezavisan bez novaca – Linda Van Tulden * Foto: S. JEŽINAKako danas, u teškim vremenima, raditi kulturne projekte izvan institucija koje financira javni ili privatni kapital? Zašto u Europi iza svakog velikog kulturnog projekta stoji država? Kako raditi umjetničke filmove ili kazališne predstave s niskim ili nikakvim budžetom? Je li Oscar rezerviran samo za velika filmska studija s golemom novčanom podrškom?
    Na ova i mnoga druga pitanja, pokušala je u svom predavanju na riječkom Sveučilištu odgovoriti belgijska producentica Linda Van Tulden, koja za sobom ima gotovo četrdesetogodišnje iskustvo u produkciji najrazličitijih kulturnih projekata – od filma, preko kazališta do izložaba. Trenutno, njen projekt »European Citizen Campus« koji već dvije godine razvija u suradnji sa šest sveučilišta i visokih škola (iz Belgije, Italije, Luxemburga, Francuske, Njemačke i Portugala) ulazi u fazu finalne realizacije. Ovog ljeta će polaznici radionica, koji su (uz potporu EACEA) dvije godine radili s vrhunskim umjetnicima, realizirati vlastite umjetničke projekte, što je ciljani rezultat. Što očekuje od »Europskog građanskog kampusa« i odakle ideja za projekt – pitamo Lindu Van Tulden, s kojom razgovaramo prigodom njena boravka u Rijeci:
   
Novi načini komunikacije

– Unutar projekata pod zajedničkim nazivom »Kretaivna Europa«, ima prostora za različite akcije, pogotovo udruživanjem snaga iz različitih zemalja. Sveučilišta su uključena jer imaju sredstva (iz Erazmusa ili Bolonjskog procesa edukacije), a imaju i kulturne obaveze, što znači da traže umjetnike koje će uključiti u projekte s područja kulture. Izabrali smo dva umjetnika s velikim biografijama, koji su dvije godine radili sa studentima i polaznicima škola (ne samo umjetničkih, nego svih usmjerenja) – polaznici su putovali na njihove radionice, boravili u različitim zemljama, upoznavali i surađivali s pripadnicima istih interesnih grupa, a sada se nalaze pred realizacijom vlastitih radova.
    Što očekujem?
    Teško je reći, ali nadam se visokim rezultatima na mnogim poljima koja su uključena u radionice. U najmanju ruku, očekujem da će slijediti nove načine komunikacije i da će to biti platforma za dobru suradnju među studentima na novim projektima u budućnosti.
    Koja je dobrobit za sveučilišta iz ulaganja u kulturne projekte?
    – Postoji važan razlog zbog kojeg se sveučilišta priključuju ovim projektima a to je njihova sloboda, koja se iz godine u godinu ograničava od strane privrede i industrije. Zahtjevi za edukacijom specijaliziranih kadrova, koji u potpunosti odgovaraju potrebama tržišta rada, sužavaju platformu učenja i sputavaju sveučilišta, oduzimaju im mogućnosti kreacije u obrazovnom procesu, a studentima mogućnost izbora unutar studija koji su inicijalno odabrali. Ulaganjem u kulturne projekte sveučilišta pružaju svojim studentima uvid u drugu stranu sfere rada, istovremeno se nadajući da će s tim spoznajama očvrsnuti ne samo edukacijski proces, već da će i sami biti otporniji na škove koji ih čekaju na tržištu rada nakon diplome.
   
Entuzijastični mladi umjetnici

Imali Vaš dolazak u Rijeku veze i s kulturnim projektima kojima ste na čelu a tiču se europskih sveučilišta?
    – Dakako. Ovdje sam s ciljem da taj proces prenesem na ovdašnje studente, prvenstveno polaznike studija »Gluma i mediji« Rade Šerbedžije i da ih uključim u buduće europske projekte.
    Na »zapadu« smo mi stariji, ali i mladi ljudi – zabrinuti za budućnost, koja izgleda vrlo neizvjesno. Ovdje, uvjetno rečeno »na istoku«, mladi su ljudi u sferi umjetnosti mnogo entuzijastičniji, pokretljiviji i mnogo više željni udruživanja snaga na projektima – spremni su više riskirati nego zapadnjačka mladež, a tu vidim smisao uključivanja takvih snaga u projekte kojima se bavim.
    Zapravo, sad je vrijeme za osnivanje produkcijskih odsjeka na umjetničkim fakultetima, treba misliti unaprijed i educirati nove generacije producenata koji neće samo čekati sredstva iz državnih fondova, već će biti spremni uhvatiti se u koštac s problemom financiranja na drugačiji način.
    Otkuda takav interes za ovo podneblje s Vaše strane?
    – S ocem, koji je bio farmaceut po profesiji, svakog sam ljeta putovala diljem bivše Jugoslavije. Našim smo automobilom obišli sve bivše republike, vozili se danima lošim cestama, ali upoznali divne ljude. Od tada se stalno vraćam u ove krajeve, volim sve narode bivše Jugoslavije, jer su to dobri ljudi, a među njima je mnogo umjetnika koji sjajno pričaju svoje priče. Zato su i vaši filmovi drugačiji od europskih! Bila sam sretna kad kad sam se našla na jednom snimanju filma, 1998.godine, u Makedoniji. Bilo je glumaca i filmskih suradnika iz čitave bivše Jugoslavije i sve je izvrsno funkcioniralo – svatko je dao svoj doprinos projektu, na najbolji mogući način. Tako udružena kreativnost ljudi različita podrijetla i kultura – daje najbolje rezultate na umjetničkom polju.
   
Grčka tragedija

Bili ste producent ili ko-producent na mnogim filmskim niskobudžetnim projektima, a dobitnica ste Oscara (1986.godine) za produkciju kratkog animiranog filma »Grčka tragedija«.
    – To je jedno od iskustava koja su ušla u priču. Moj konkurent za Oscara bio je John Lassiter i »LuxoJr.« – on je razvio Pixar Movies, danas integrirane u Walt Disney Company, zajedno sa studijom »Marvel« i uskoro »Lucasfilm«. Dakle, radi se o kompaniji koja je prošle godine prijavila više od 6 milijardi prihoda. Ali Oscar je pripao meni!
    Od 1978.godine producirala sam najčešće filmove, ali i kazališne projekte te izložbe. Sve s malim, niskim ili nikakvim budžetom. No, ti su filmovi u konačnici došli na velike festivale – u Cannes, Berlin, Veneciju... A ja sam jedan od eksperata Europske komisije/EACEA, za razvoj animiranih filmova i serija. Dakle, više od deset godina procjenjujem produkciju i distribuciju europskih animiranih projekata. Dakle, krenula sam drugim putem – nisam osnivala veliki studio, kao Lessiter; bavim se i dalje produkcijom niskobudžetnih projekata, ali imam zadovoljstvo uspjeha na tom polju i to me drži da istrajem, idem dalje.
    Kakve su bile reakcije riječkih studenata na Vaše predavanje? Ima li izgleda da krenu Vašim stopama?
    – Izgledali su vrlo zainteresirani za predavanje, iako je to za njih bila neka vrsta reality-šoka: ja pričam o novcu,ali i kako biti nezavisan bez novaca, otvaram im poglede na nove prostore gdje će sami naći novac i financirati svoje projekte. Moja je misija povezati hrvatske studente s kolegama iz različitih zemalja, potaknuti ih na razmišljanje i traženje novih suradnika. To ne samo što je moguće, već u konačnici može dovesti projekt dalje nego se uopće mislilo.

Svjetlana HRIBAR