Tijelo i prolaznost kao trauma
Utorak, 20.05.2014.

utorak, 20. svibnja 2014.
Sveučilište u Rijeci i Akademija primijenjenih umjetnosti pozivaju zainteresirane da posjete izložbu slikarskih radova studentica i studenata preddiplomskih i diplomskih studijskih programa likovne pedagogije i primijenjenih umjetnosti pod nazivom Tijelo i prolaznost kao trauma. Izložba se može razgledati od 19. svibnja do 10. lipnja 2014. na Akademiji primijenjenih umjetnosti na Kampusu Sveučilišta u Rijeci, Ulica Slavka Krautzeka 83. U nastavku pročitajte i osvrt - tekst uz izložbu izbornika studentskih radova doc. art. Damira Stojnića.




alt

Dorotea Smrkinić:  Sylvie
tehnika: akril na šperploči montiranoj na stražnja vrata automobila
dimenzije: 100 x 150cm
2013.






alt


Silvana Vodnica:  Posljednja večera (detalj)
tehnika: ulje na mediapanu (slikarska instalacija)
dimenzije: 13 slika 35 x 50cm
2013. / 2014.





doc. art. Damir Stojnić: Tijelo i prolaznost kao trauma
Danas, kada i sama znanost potvrđuje energetsku, titrajno-frekvencijsku prirodu grubo-tvarne stvarnosti, redefinirajući pojam “materijalno” kao neodvojiv od pojmova kojima se obilježavaju finija; vodena, plinovita i eterska stanja same materije – dok najnoviji znanstveni eksperimenti (Higginsov bozon op.a.) zazivaju dekonstrukciju samog pojma u pravcu “nadosjetilnog” - suočavanje s vlastitom pojavnošću, i prisutstva tijela kao njena neposrednog medijatora, nametnula se gotovo kao nužnost u kretivno-kognitivnom procesu čije rezultate možemo vidjeti na ovoj studentskoj izložbi. Bilo da se radi o ekslplicitnu, figurativnu prikazu “de-kompozicije” ljudskoga tijela koje, promatrano kroz okno vozila, izgleda kao da se rastvara u atome unutar peći krematorija, ili njegovu izmiještanju iz “ kakune” odjevnih predmeta u kojima se konturno nadaje, pri čemu se od ukupne tjelesnosti mogu prepoznati još samo dlanovi, kao umanjeni, hologramski prikaz cijeloga tijela-šaka i pet prstiju kao trup i četiri uda s glavom- u svakom od radova prisutna je svijest o nestajanju, ali i transmutaciji, te ponovnom nastajanju. Truplo izgara do pepela koji je osnovni ingredijent u procesu oplođivanja tla ili spravljanja sapuna, čime, u oba slučaja, transcendira naizgledni entropijski karakter kao i dijalektiku vlastita smisla budući da iz truleži i nečisti raspadanja nastaju, s jedne strane, plodne oranice, a s druge, sredstvo za održavanje, upravo,  tjelesne higijene. Isto se  tako za dlanove koji vire iz rukava ne može sa sigurnošću zaključiti da li su kraj nestajanja ili početak nastajanja figure koja će se (de)materijalizirati unutar vlastita kalupa/odijela, kao produkta uvjetovanog  socijalnom prihvatljivošću, ali i klimatskim uvjetima, konstatirajući ironičan odnos čovjeka kao tvorca i onoga što je stvorio,naime, činjenicu da nas naša odijela, kao i većina ljudskih produkata, nadživljuju. Prema Nietzche-u “Bog je mrtav!”, a njegova ga je tvorevina; čovjek, nadživjela da bi se razvijala u pravcu božanskog i postala nad-čovjekom. Taj je ciklički proces intarpretiran i polukružnom kompozicijom serije slika s unisonim prikazom osuvremenjenoga jedaćeg pribora “Posljednje večere” promatrane odozgo, pri čemu se samog promatrača simbolički smješta u predio stropa, u eventualni rakurs “pogleda s Nebesa”, te on sa svojom vertikalnom, stajaćom pozicijom tvori križ s horizontalom ove slikarske instalacije postavljene na zid. Mrežom do pola prekriveni (auto)portreti također likovno interpretiraju dijalektiku odnosa prema tijelu koje istovremeno može biti zatvor, ali koje vlastitim udovima omogućava kretanje kao, generalno uzevši,  parametar slobode, ukoliko, naravno,  ne bismo pomnije ulazili u utvrđivanje stupnja mogućnosti kretanja i, proporcionalno,  osvajanja prostora unutar jedinice vremena. Tjeskobni naboj osnovni je nosač post-civilizacijskog pejzaža imaginarne  industrijske zone - uz “Posljednju večeru” također izložena kao gledana iz zraka, prizivajući dihotomiju odnosa između hranjenja kao energiziranja i, neizbježnog, trovanja tijela, kao naličja tog istog procesa-  kojega možemo vidjeti na slici izvedenoj u bliskome odnosu spram estetike Daniell Spoeri-a, koja sadrži vijke, cijevi i još neke teško odredive dijelove mehaničkih sklopova koji su, imanentno, refleksija prirodno stvorenog organizma, po relaciji antropos-android, te jednako svjedoče o povezanosti pojmova tjelesnosti i prolaznosti. Možda je jedini zdrav i konstruktivan odnos spram straha upravo suočavanje s njime i mogućnost njegova nadilaženja vektorom uvećanja kvalitete još uvijek “tekućeg”života. Iako su mnogi skloni promatrati radove studenata koji sadrže naizgled morbidne, egzistencijalističko-naturalističke prikaze kao svojevrsno pražnjenje hormonske napetosti, te uz patronizatorski smiješak savjetuju “kolegi/ci” odabiranje umjerenije tematike, osobno držim da su ovi radovi itekako prožeti dubokim smislom i hrabrim propitivanjem biti egzistencije za koju nije rečeno da otpočinje začećem, a niti da završava smrću. Bilo da se radi o prikazu dijelova ljudskog kostura ili raspadajućih tkiva organa, začuđujuće je koliku mučninu i jezu u čovjeku izaziva suočavanje s vlastitom, unutarnjom građom. Dok je sav taj materijal “usustavljen” kožom lako prijanjamo uz vlastitu tjelesnost, s često podsvjesnim umišljajem da se smrt događa drugima, ali čim se taj prekrivač makne, skloni smo našu tjelesnost gotovo instinktivno odbaciti s izrazom odvratnosti, ali i makabrične fascinacije kojom ne možemo ne osvrnuti se za posljedicama, naprimjer, automobilske nesreće u naizmjeničnu odvraćanju i upućivanju pogleda. Da li zato jer nas, tako ogoljena tjelesnost, suočava s prolaznošću? Kao takvi, na ovoj izložbi prezentirani radovi, držim,  predstavljaju određeni doprinos u otklanjanju elementa traume iz svijesti o prolaznosti, kao što, primjerice, tibetanska civilizacija kulturom smrti, kojom otklanja nezdravo potiskivanje neminovnosti te činjenice, uvelike doprinosi uvećanju kulture života, ili, kako je to retoričkim pitanjem formulirao Emille M. Cioran;”Postoji samo percepcija praznine koja omogućuje smrti trijumfiranje, jer ako svemu nedostaje stvarnost, zašto bi smrt njome bila obdarena?”.