''Menadžerice na staklenoj litici'', Novi list, 18. 10. 2014.
 
ISTRAŽIVANJE IAKO IMA POMAKA, ŽENE U HRVATSKOJ TEŠKO OPSTAJU U TOP MENADŽMENTU

MENADŽERICE na staklenoj litici

Za razliku od prijašnjih vremena kada se govorilo o »staklenom stropu« i »staklenom zidu« danas govorimo o labirintu. To je konceptualna metafora kojom se pokazuje da žene uspijevaju doći do najviših pozicija, ali se na njima teško održe 

Ingrid ŠESTAN KUČIĆ


 
* Foto: Arhiv NLKada se pomisli na menadžera pomisli se na muškarca, a ako se u tom društvu i nađe pokoja žena onda je ona najčešće tek simbol. Da bi postala taj simbol prošla je trnovit put, a to nije stereotip koji vlada unutar hrvatskih granica, već je karakteristika svih društava, jer kako kaže prof. dr. Sofija Vrcelj s Odsjeka za pedagogiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, top menadžerstvo muško je okruženje svugdje u svijetu. Međutim, tvrdi prof. dr. Vrcelj, posljednjih godina pomaka ima, a do takvih je saznanja došla provodeći istraživanje čije je rezultate objavila u knjizi »Je li (obrazovni) menadžment muški posao?«. Štoviše, saznanja do kojih je došla govore da u hrvatskom menadžerskom svijetu unatoč vladavini kluba muškaraca pristup ženama nije onemogućen, dok je u nekim drugim zemljama situacija puno gora pa u top menadžmentu nema traga nježnijem spolu. U Hrvatskoj, kaže, ipak vlada »soft« varijanta stereotipa. 
    – Činjenica da postoje dva modela organizacije društava, dominatorski i kooperacijski. Za dominatorska društva karakteristična je dominacija muškaraca što znači da su ona i hijerahizirana, odnosno bolje plaćeni posao imaju najčešće muškarci. Kako su muškarci sebi kreirali institucije moći postoji nešto što se naziva institucionalno nasilje, a to je da žene ne mogu napredovati do pozicija gdje se donose odluke. U recentnim istraživanjima o menadžmentu se govori kao o jednom neutralnom poslu, feminističke teorije govore kako je uspješno menadžerstvo više odlika osobe i nije vezano za spol te se u teorijskom diskursu pokušava menadžerstvo prikazati kao neutralan posao. Međutim brojčani podaci govore drugačije, jer žene čine 52 posto stanovništva, a u nekim zemljama u upravnim odborima nema niti jedne žene. Takav su slučaj Slovenija, Češka, Njemačka, Grčka i Italija. Ako kompariramo Hrvatsku onda možemo reći da su kod nas značajni pomaci zato što imamo žene u upravnim odborima, no u top menadžmentu u Hrvatskoj ima svega šest posto žena, navodi prof. dr. Vrcelj. 
    
Vidljivi pomaci

Dodajući kako su u posljednje vrijeme vidljivi određeni pomaci, jer novijim je generacijama u neoliberalnoj politici važan samo uspjeh, a ne i spol, prof. dr. Vrcelj ističe da njeno istraživanje govori o tome da se žene pomalo penju prema većim pozicijama, ali uz različite prepreke. 
    – Za razliku od prijašnjih vremena kada se govorilo o »staklenom stropu« i »staklenom zidu« danas govorimo o labirintu. To je konceptualna metafora kojom se pokazuje da žene uspijevaju doći do najviših pozicija, ali teže nego muškarci. Uz taj labirint postoji nešto što se naziva »staklena litica«, što znači da se teško održati na visokoj poziciji jer muški klub djeluje protiv žena ili ih drži u poziciji da žena postoji tek toliko da postoji, odnosno njihov se glas zanemaruje. U tim se odnosima ugurao i obiteljski život. Naime, očekuje se da se o obiteljskom životu brinu žene zbog čega žene imaju veliku teškoću balansiranja obiteljskim obavezama i obavezama na poslu. Iako neki teoretičari u tome vide prednost i tvrde da su žene uspješnije, jer svoje majčinska iskustva prenose u menadžerske pozicije i na taj način oplemenjuju i obogaćuju svoje radne obaveze, ističe prof. dr. Vrcelj. 
    U istraživanju koje je provela za potrebe svoje knjige sudjeloval
LUČIN: ŽENE DOLAZE 
    
    Sveučilište u Rijeci u svojoj je 40 godina dugoj povijesti imalo tek jednu rektoricu, što ide u prilog tezi prof. dr. Vrcelj da su u feminiziranom obrazovnom svijetu top menadžeri muškarci. S činjenicom da u obrazovanju prevladavaju žene slaže se i rektor prof. dr. Pero Lučin, no prema njegovim predviđanjima u budućnosti u tom području muškarci bi mogli postati ugrožena manjina i ostati bez svojih funkcija u obrazovnom menadžmentu. 
    – Među profesorima je odnos muškaraca nekako podjednak, međutim kada gledamo prema »dolje«, među docentima i asistentima onda prevladavaju žene. Neupitno je da žene dolaze. Nekada su na sveučilištima dominirali muškarci, međutim broj žena koje napreduju povećava se, kaže rektor. 
    Dodajući kako se na određena mjesta, kao što su rektorsko i dekansko, ljudi ne postavljaju nego biraju bez spolnih preferncija te ih biraju ih fakultetska vijeća i senati prof. dr. Lučin kaže kako onda spolna diskriminacija u svakom pogledu isključena. 
    
KRSTOVIĆ: REZERVATI MUŠKIH POZICIJA 
    
    Doći do pozicije dekanice Učiteljskog fakulteta, kaže prof. dr. Jasna Krstović, bilo je teško, a teško je još uvijek. 
    – Nisam sigurna i ne mogu razlučiti koliko je razlog tome spol, a koliko generalno teška situacija. Međutim, sigurno je da propocionalno što se više penjete po ljestvici to postaje teže. Spora je evolucija od spola do roda, a na snazi je etablirani »old man school«. Osobno nisam imala konkretnih problema u smislu uvreda na račun toga što sam žena, ali muškarci su gospodari moći i postoje rezervati muških pozicija u koje se žena teško probija. Generalno ova je tema u 21. stoljeću već odavno trebala otići u ropotarnicu prošlosti, navodi prof. dr. Krstović te zaključuje kako žene imaju šesto čulo i vrlo ga dobro znaju iskoristiti u svom poslu. 
    
PERUČIĆ: ŽENE SU HRABRIJE I SISTEMATIČNIJE 
    
    Iako smo svjedoci da je tako, poslove ne bi trebalo dijeliti na spolove – kaže direktorica ACI-a Doris Peručić dodajući kako se kao žena mora puno više dokazivati nego njeni muški kolege. 
    – Žene se puno više promatra i traže im se greške. Naša najmanja greška ili kriva procjena rastumači se kao naša nesposobnost. Međutim, smatram da su žene puno pedantnije i sistematičnije u donošenju odluka. Žene su i hrabrije. To potvrđuje i moje osobno iskustvo, jer nakon analiza i savjetovanja s kolegama donijela sam neke odluke koje su trebali odavno donijeti moji muški prethodnici. Na žalost, često sam puta osjetila da muški kolege zauzimaju stav »lako ćemo s njom, ona je žena i mlada«. Ima jako puno kolega koji su mlađi od mene, ali njih se smatra mladim lavovima. Za njih se misli da su sposobni i ambiciozni, kaže Peručić. 
    Dodajući kako u društvu još uvijek ima dosta kolega koji se ne mogu pomiriti s činjenicom da su im žene ravnopravne Peručić kaže da je prošla trnovit put do svoje današnje pozicije. 
    – Kada je žena na nekoj poziciji uvijek se traži opravdanje zašto je ona tu i to se najčešće pripisuje sreći. Smatram da ženama treba dati priliku. Ja sam je dobila i pokušavam se dokazati. Vjerujem da će se mišljenje u društvu promijeniti kada budemo imali više uspješnih žena, ističe Peručić. 
    No, dodaje omalovažavanje žena nije samo karakteristično u gospodarskom sektoru, jer i za vrijeme dok je radila u akademskoj zajednici doživljavala je omalovažanje njene doktorske titule upravo iz razloga što je žena. 
    
BRNADIĆ : PLIVANJE MEĐU MORSKIM PSIMA 
    
    Direktorica ZTC-a Ivana Brnadić već je osam godina u menadžerskim vodama, a rad u muškom svijetu naziva »plivanjem među morskim psima«, no, kaže, nije svugdje tako. 
    – Dvije sam godine radila u Austriji i tamo je sasvim drugačija priča. Nije bitno je li netko muško ili žensko, koliko ima godina i koliko dugo radi za neku tvrtku, već su bitne sposobnosti i znanja. U Hrvatskoj je sasvim drugačije. Kod nas ste u startu podcijenjeni jer ste žena. Osobno sam to shvatila kao prednost. Puštala sam da me podcjenjuju i izvlačila informacije i to sam na kraju strateški upotrijebila protiv njih, kaže Brnadić. 
    U šest godina rada u Hrvatskoj, kaže, isključivo susreće menadžere 50 +, a iako danas u menadžerskim vodama daleko lakše pliva i dalje se susreće s predrasudama. 
    – Danas je toga daleko manje nego u početku, međutim prilikom prvog susreta ipak osjetim podcjenjivanje, ali nakon razgovora, kada shvate da razumijem što radim to nestane, zaključuje Brnadić.
 o je 25 hrvatskih top menadžerica iz gospodarskog i obrazovnog svijeta, a prof. dr. Vrcelj ističe da joj je bilo cilj dokazati da u Hrvatskoj žene mogu napredovati i da se pomalo ruše mitovi o muškoj menadžerskoj kulturi. 
    – Hrvatska je dominatorsko društvo u kojem dominiraju muškarci, a kada žena i uđe u top menadžment onda je samo simbol. Sjećamo se prilično seksističkih izjava naših političara poput one da nije žena za mudraca nego za madraca. Iako se pokušava umanjiti značaj žene i onoga što radi, novija generacija daje priliku ženama. Međutim one ipak i dalje nisu članice »old boys networka« jer su muškarci ti koji imaju moć, obrazovali su se u institucijama koje perpetuiraju moć, a žene nisu. Kada nisi član toga onda nema onoga »ja tebi ti meni«. Iz toga razloga žene najčešće stižu do razine srednjeg menadžmenta, a ako i uđu u top menadžment onda to više nisu žene onako kako ih inače percipiramo. Nisu slabiji spol, već postaju jake, buntovne i agresivne. Poprimaju sve odlike muškarca menadžera. Takav pristup traži repozicioniranje ne samo muškaraca nego i žena, ali i redizajniranje obrazovanja, jer upravo je obrazovanje isključivo feminizirano područje i jako je upitno kako to da feminizirano područje jako generira spolne stereotipe, kaže prof. dr. Vrcelj. 
    
Žene poučavaju, muškarci vode

Iako je obrazovanje feminizirano tu vrijedi, navodi prof. dr. Vrcelj jedan drugi društveni paradoks, a to je da su i u tom području top menadžeri muškarci. 
    – Imamo rektore, dekane, dok su prorektori i prodekani najčešće žene. U obrazovanju vrijedi: žene poučavaju, a muškarci vode. Istraživanje u Hrvatskoj i vani govore o tome da žene jako teško mogu biti na rukovodećim mjestima na sveučilištu jer žive i rade u dvije vrlo sebične institucije, kao što su obitelj i sveučilište. Žene na fakultetima moraju napredovati, pisati radove i sudjelovati na konferencijama, a to im je teško jer imaju jednu zadaću koja se može svrstati u treću smjenu. Naime, rade na poslu puno radno vrijeme i dolaze kući gdje ih čeka treća smjena koja nije plaćena i ne percipira se adekvatno. U tom kontekstu kada govorimo o ženama one su najčešće na srednjim i nižim pozicijama. Kod obrazovnog menadžmenta vrijedi pravilo da su do srednjoškolske razine najčešće žene ravnateljice, međutim što je viša razina obrazovanja u pitanju to je manji postotak žena. Takav odnos šalje krivu sliku mladim ljudima i takva pozicija traži redizajniranje ne samo kurikuluma nego i tih sredina. Postoji još jedan fenomen, a to je da je primjerice ravnateljicama škola teže odijeliti poslovni i privatni odnos, jer žene koje rade u školama očekuju da ravnateljica razumije sve njihove obiteljske poteškoće, pojašnjava prof. dr. Vrcelj. 
    Proučavajući napredovanje u obrazovnom menadžmentu i top funkcije tog područja prof.dr. Vrcelj je došla do saznanja da upravo u takvim feminiziranim sredinama muškarci napreduju vrtoglavom brzinom, a to naziva »stakleno dizalo«. Dodajući kako su obrazovanje i odgoj važan čimbenik promjena prof. dr. Vrcelj ističe da podjela poslova po spolu nije uvijek adekvatna. Određeni bi posao trebao biti spolno neutralan i trebao bi se vezati uz osobu koja ga obavlja, što u Hrvatskoj nije slučaj. 
    – Kada žena izađe za govornicu onda svi najprije gledaju kako izgleda, a tek onda slušaju što govori, a kada izađe muškarac fokusiramo se na to što će govoriti, a ne kako izgleda. Također kada je žena uspješna onda se to nerijetko ne pripisuje njenim sposobnostima nego vezi s utjecajnim muškarcem, kaže prof. dr. Vrcelj. 
    Dodajući kako su dosadašnje promjene kapilarne i pužući sporo ipak su otvorile vrata dominatno muškog svijeta upravljanja prof. dr. Vrcelj zaključuje kako su moć i vlast maskulinizirane tvorevine koje su nastale još u atenskoj kulturi, a iako su tijekom godina mnoge institucionalne prepreke nestale ipak nisu nestale u
potpunosti.