Civilno društvo i akademija
Petak, 16.09.2016.

petak, 16. rujna 2016.

U srijedu, 14. rujna u Vijećnici Grada Rijeke održan je okrugli stol ''Raskrižja: Civilno društvo i akademija" u organizaciji Centra za napredne studije jugoistočne Europe Sveučilišta u Rijeci u suradnji s Institutom za filozofiju društvenu teoriju Sveučilišta u Beogradu, Friedrich Ebert Stiftung – Zagreb, University Paris 8, Vincennes-St Denis i Centrom za ženske studije Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci. Ovaj okrugli stol dio je programa ljetne škole "Promišljanja politika različitosti", koja na Filozofskom fakultetu traje do 16. rujna 2016.

U raspravi su sudjelovali Doris Kramarić, mag. nov. (Udruga PaRiter), Lorena Zec, mag. psych. ((SOS telefon - Grad Rijeka), dr. sc. Bojana Ćulum, doc. (Filozofski fakultet, Sveučilište u Rijeci), dr. sc. Nebojša Zelić, viši asistent (Filozofski fakultet, Sveučilište u Rijeci), Vedran Obućina, uni. spec. (Institut za europska i globalizacijska istraživanja, doktorant Fakulteta Mofid u Komu, Iran) uz moderaciju Danka Žitinića, mag. oec. (Sveučilište u Rijeci).

Gradonačelnik  Rijeke mr. sc. Vojko Obersnel je u svome pozdravnome govoru i obraćanju okupljenima citirao rečenicu koju se može vidjeti u Muzeju otpora nacizmu u Berlinu: „Prvo su došli po komuniste, kako nisam bio komunist, šutio sam. Onda su došli po socijaldemokrate, šutio sam jer nisam bio niti socijaldemokrata. Onda su došli po sindikalce, a kako se ne bavim sindikalnim pokretom, ni to me nije zanimalo. Poslije toga su došli po Židove, a kako nisam Židov, nisam se oko toga previše uzrujavao. A kada su došli po mene, više nije bilo nikog da se pobuni.“ Zapitao se zatim ignoriramo li isključivost onoga što je različito i drugačije, a da toga nismo niti svjesni te što mi sami činimo, a to je i najvažnije pitanje, da to promijenimo. Što činimo po pitanju promjena predrasuda, isključivosti, netolerancije, te što civilno društvo čini da sve manjine koje postoje u našoj zajednici budu ravnopravne i jednake u društvu. Osvrnuo se i na Luku različitosti, naziv pod kojim je Rijeka dobila i prestižni naziv EPK 2020, na koji smo izuzetno ponosni, a koji se referira i na toleranciju različitosti i multikulturalnost. 





 

Okupljeni govornici osvrnuli su se na kompleksan odnos akademske zajednice i civilnog društva u važnim pitanjima koja nužno traže angažman obje strane. 

Dr. sc. Nebojša Zelić, viši asistent na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci se zapitao o idealnome spoju teorije i prakse i o tome preuzimaju li udruge i civilno društvo na sebe posao koji bi zapravo trebale odraditi državne institucije. Nužan je i politički pritisak na državne i gradske vlasti da se osiguraju sva prava koja imaju akterice i akteri civilnog društva. Civilno društvo i akademija bi se trebali i više ispreplitati i surađivati na uključivanju marginaliziranih i isključenih skupina društva. 

Dr. sc. Bojana Ćulum, docentica na Odsjeku za pedagogiju Filozofskog fakulteta u Rijeci osvrnula  se na temu raskrižja civilnog društva i akademije, te osobno smatra kako to „raskrižje“ zapravo i ne postoji te da i javnost postaje sve više i više svjesna toga da se raskrižje, ukoliko postoji, treba korigirati, balansirati, rekonstruirati kako bi dovelo obje strane na isti kolosijek. Osvrćući se na istraživanja u području visokog obrazovanja te treće misije, odnosno u širom kontekstu suradnje akademske i ne akademske zajednice, smatra da civilno društvo prepoznaje probleme te očekuje nešto i od Sveučilišta i od lokalne zajednice te očekuje da reakcija bude što promptnija. Mnogo aktera civilnog društva zapravo očekuje nešto od Sveučilišta. Europska komisija i sve europske politike jako slabo prepoznaju ovu dimenziju. Ona je utkana u strateške dokumente i preporuke, ali ako se napravi analiza, vidjet ćemo da se od Sveučilišta očekuje da budu agenti promjena i inovacija, motori lokalne, regionalne i nacionalne ekonomije. Vlade također očekuju da se prate svi dokumenti i preporuke koji se iz EU okvira prelijevaju u nacionalni okvir. Strategije i dokumenti visokog obrazovanja i znanosti naglašavaju jedan dio s suradnje s ne akademskom zajednicom – transfer znanja i tehnologija, inovacija, raznim start-up tvrtkama. Potpuno je zanemarena pak civilna misija, na svim razinama, od one angažmana nastavnika i studenata, do razine kako transformirati nastavu i istraživanja u visokoškolskom prostoru, a da se ono približi zajednici u kojoj Sveučilište djeluje. Temeljno je pitanje i misija sveučilišta: što želimo s našim Sveučilištem, što Rijeka želi s njim, što upravljačka struktura želi s našim Sveučilištem? Koja je naša misija, gdje idemo? Što ono može napraviti za studente, za grad, županiju, razmišljamo li uopće o tome, o zajednici i gradu, ili razmišljamo o akademskim karijerama? Sveučilište i prostor visokog obrazovanja, smatra, ne smije zaboraviti svoju javnu svrhu i svoju javnu dimenziju, ono ne smije zaboraviti na svoju ulogu odgovornog institucionalnog građanina. Mora biti društveno odgovorno i aktivno. Studente treba pripremiti da budu društveno odgovorni građani, a jednako takvo treba biti i Sveučilište. Treba se razgovarati, a ne kupovati i prodavati, treba razgovarati sa svojim susjedima, a to zapravo različiti akteri civilnog društva. Sveučilište u Rijeci treba postati jedno angažirano sveučilište.

Doris Kramarić, magistra novinarstva, suosnivačica i dopredsjednica Udruge PaRiter, ističe da se slaže s Bojanom i Nebojšom što se tiče teme raskrižja, smatra da je to povezano i da mora biti povezano. Postoji potreba za time da se na Sveučilištu postavi jedan temelj za buduće djelovanje u okviru civilnog društva, a to vidi upravo iz perspektive rada udruge PaRiter. Ono što kod aktivističkih akcija nedostaje jesu statistike i istraživanja koja bi prethodila akciji. Statistike koje pružaju jedan background kao potporu djelovanju. Što se tiče samog Sveučilišta u gradu Rijeci, istaknula je da na manjim razinama imaju uspješnu suradnju oko određenih logističkih i organizacijskih potpora događanjima što je svakako dobar preduvjet za rad i istraživanje na višim razinama. Slaže se da Sveučilište i studijski programi moraju uključivati aktere iz civilnog društva, jer su fakulteti upravo mjesta na kojima se kritičko mišljenje i stvara, a udruge su teren na kojem se to može pretvoriti u praksu. Udruge su često u potrazi za akterima koji će se angažirati u raznim akcijama i ulažu u tome određen napor, da bi upravo došli do angažiranih kritičnih pojedinaca, koji često dolaze sa Sveučilišta i koji su pokretači društvenih promjena. To povezivanje ljudi koji žele raditi i sudjelovati u udrugama, ali često dok ih sami ne pronađu nisu osviješteni o njihovom radu i postojanju. Suradnja Sveučilišta i civilnog društva u gradu Rijeci ima potencijal koji je nedovoljno iskorišten, i na tome bismo svi zajedno trebali raditi, na interes i jedne i druge strane.

Lorena Zec, psihologinja u edukaciji za psihoterapeutkinju te doktorandica na FFRI, trenutno dopredsjednica udruge SOS Rijeka - centar za nenasilje i ljudska prava, ističe da surađuje sa Sveučilištem vrlo dobro i da sve počiva na suradnji s lokalnom zajednicom, u kojoj sve funkcionira zapravo na individualnoj razini, budući je Rijeka zapravo mali grad. Pita se što se događa onda kad se podignemo iznad? Sustava kao takvog nema, ali teorija i praksa – jedno bez drugoga ne ide. Nema dobre stručne prakse i djelovanja bez istraživanja, dakle bez rada i angažmana akademske zajednice. Pita se što je to civilno društvo, što taj termin zapravo znači, jer je percepcija udruga u našem društvu ponekad drukčija od stvarnosti. Istraživanja koja neke udruge kao pravne osobe rade su izrazito profesionalna, upravo zbog bliskosti s ciljanim skupinama i korisnicima. Trebaju nam ipak od sveučilišta ljudski resursi, prostori i kapacitetI koje sveučilišta imaju. Ono što nas čini različitima jest zapravo brzina djelovanja. Osvrće se na svoje iskustvo rada na Rektoratu Sveučilišta, to jest iskustvo jedne razrađene institucionalne procedure i kapaciteta koje ono nudi, i ističe da, kada bi zajedno s udrugama funkcionirali, bi djelovali brže te bi bilo idealno obratiti se trećoj strani, sustava „iznad nas“, tj. onome zakona i regulativa. Moramo misliti dugoročno i upravo u smjeru pomoći građanima i građankama te onoj jednoj osobi koja se obraća udruzi i traži pomoć određene vrste. Predlaže suradnju sveučilišta i udruga i kao jednu dodatnu praksu studentima koji bi time upotpunili znanja, vještine i kompetencije koje kroz sam studij možda ne mogu dobiti. Imamo sreću da živimo u takvoj zajednici koja cijeni te potiče dijalog i da se njime sve može znatno unaprijediti.