40 godina Sveučilišta u Rijeci
Svjedoci vremena
Zasigurno će 2013. godina ostati zabilježena kao „godina Sveučilišta u Rijeci“. Prije svega ove godine, u kojoj za nekoliko dana, Hrvatska postaje članicom Europske unije, Sveučilište obilježava 40 godina od svoga osnutka, ali u isto vrijeme i 380 godina od početka visokoga obrazovanja u Rijeci . Naime, Poveljom kralja Ferdinanda II. od 31. srpnja 1633. godine učenici Isusovačkog kolegija dobivaju građanska prava i povlastice koje su imali članovi akademije ili sveučilišta u Grazu, Beču i drugdje u Europi, a zanimljivo je podsjetiti da povijest Sveučilišta u Zagrebu
počinje 23. rujna 1669. kada su diplomom rimskoga cara i ugarsko-hrvatskoga kralja Leopolda I
priznati status i povlastice sveučilišne ustanove tadašnjoj Isusovačkoj akademiji, dakle, 26 godina
kasnije. Ipak riječko je Sveučilište osnovano 1973. godine kao logično okrupnjivanje visokoobrazovnih institucija u zapadnoj Hrvatskoj. 
Uz navedeno, ove godine Sveučilište u Rijeci započinje izradu strategije svojeg razvoja za razdoblje 2014. - 2020.
Upravo ovu godinu, stoga, i rektor Sveučilišta prof. dr. Pero Lučin smatra prijelomnom :
- U 2013. godini bit će donesene neke ključne odluke koje će odrediti razvoj riječkog Sveučilišta,
grada Rijeke, Primorsko-goranske županije, ali i cijele Hrvatske. U tim odlukama vidim Sveučilište u Rijeci kao okosnicu oko koje će se temeljiti gospodarski, društveni i kulturni razvoj regije u kojoj djeluje Sveučilište.
Sveučilište u Rijeci u protekle četiri godine nastavilo je vidljivu transformaciju, praćenu značajnim ulaganjima u infrastrukturu i povećanjem broja zaposlenih. Sada na Sveučilištu radi gotovo 1.900 ljudi od čega je više
od 600 u znanstveno-nastavnom zvanju, te skoro 500 asistenata i znanstvenih novaka. Humanističke, društvene, tehničke i biomedicinske znanosti dostigle su zavidnu razinu razvoja, a umjetničko područje, prirodne i biotehnološke znanosti značajno ojačale. Sveučilišni kampus na Trsatu je gotovo u potpunosti profunkcionirao i postao mjesto znanstvenog, umjetničkog i kulturnog okupljanja. Time je Sveučilište u Rijeci nastavilo s uravnoteženim razvojem svih područja jer jedino razvojem svih područja moguće je Sveučilište u Rijeci pozicionirati kao istraživačko sveučilište s visokim intenzitetom istraživanja, koje doprinosi razvoju gospodarstva i društva, s obzirom na to da jedino interakcija među područjima može osigurati uravnoteženi razvoj i globalnu prepoznatljivost Sveučilišta.
U ovim teškim vremenima krize u kojoj se našla Hrvatska riječko Sveučilište je na određen način ostalo jedna od rijetkih oaza ovoga kraja, jer je to „pogon koji proizvodi i troši“. Proizvodi ono što nam je svima i uvijek najpotrebnije i jednino je jamstvo napretka a to su nova znanja, a troši zapošljavajući vojsku ljudi različitoga profila koji svakodnevno „servisiraju“ taj pogon. Za ilustraciju, na Sveučilištu je 45 posto studenata koji dolaze izvan Rijeke i svaki od njih potroši mjesečno minimalno 500 eura, što znači da se u ovom gradu mjesečno „obrne“ više od 40 milijuna eura.
Ova je godina ujedno i prilika da šira javnost nešto više sazna o Sveučilištu i svim područjima njegova djelovanja, kao i o ljudima koji su doprinijeli njegovu razvoju ali i obilježili ovaj kraj i zemlju.
Tako su početkom godine na stranicama Novoga lista koji je ujedno i partner u obilježavanju navedenih visokih obljetnica objavljeni razgovori s bivšim rektorima koji će nas podsjetiti na neka prošla vremena u kojima je stasalo i razvijalo se riječko Sveučilište.
 
Predsjednik Josipović na akademiji
Kada ponestane snage i optimizma, treba doći na Sveučilište u Rijeci - poručio je na svečanoj akademiji povodom 40. godišnjice Sveučilišta i 380 godina visokog obrazovanja u Rijeci hrvatski predsjednik prof. dr. sc. Ivo Josipović.
Dodajući kako je na riječkom Sveučilištu u posljednjih desetak godina učinjen veliki napredak te kako iz vlastitog iskustva zna da je riječ o visokoorganiziranom Sveučilištu, Predsjednik je istaknuo kako treba čestitati svima koji su za to zaslužni te je naglasio kako je došlo vrijeme da se znanost i gospodarstvo povežu. - Sinergija znanosti i gospodarstva dovodi do uspjeha, a da Hrvatska to može, dokaz su primjeri sa Sveučilišta u Rijeci. Istina je da smo dosta daleko od ideala što se tiče izdvajanja sredstava za obrazovanje, no ono što se trenutno izdvaja, iznos je koji u ovom trenutku možemo podnijeti, kazao je prof. dr. sc. Josipović.
Dodajući da niti jedno gospodarstvo neće ulagati u znanost i obrazovanje ukoliko u tome ne vidi korist i ako iza toga ne stoji sustav, Predsjednik je izrazio uvjerenje da Hrvatska svojim intelektualnim kapacitetima ima mogućnost biti jedno od uzornih društava kada je riječ o znanosti i obrazovanju te se ujedno osvrnuo i na afere koje su posljednjih godina potresle akademsku zajednicu, zaključivši kako upravo takvi događaji poručuju da su odgoj i etička komponenta u znanosti bitne.
Sveučilište u Rijeci pokazuje da jedna od najčešćih političkih parola "društvo znanja" u Rijeci nije samo parola, jer znanje je konkurentska prednost ne samo Rijeke, već i Primorsko-goranske županije. Međutim, da bi Hrvatska bila zemlja jednakih šansi za sve, obrazovanje mora biti na prvom mjestu. EU teži cilju da u znanje i obrazovanje ulaže 3 posto BDP-a, a kod nas to ulaganje iznosi 0,75 posto. Nije za to kriva ova Vlada, jer tako je već godinama. Ono što ne smijemo očekivati je da to ulaganje bude iz državnog proračuna. Ulaganje mora doći iz privatnog sektora, jer u svijetu dvije trećine ulaganja u obrazovanje i znanost dolaze upravo iz privatnog sektora, naglasio je ministar doc. dr. sc. Željko Jovanović.
Rijeka u svom razvoju računa na sveučilišnu zajednicu, studente, znanstvenike i profesore, jer prema mišljenju riječkog gradonačelnika mr. sc. Vojka Obersnela, nova industrija traži upravo kadrove sa Sveučilišta, a zahvaljujći se na dosadašnjem doprinosu i poticanju razvoja Rijeke, gradonačelnik je najavio nastavak dosadašnje suradnje te aktivno sudjelovanje Grada u nastavku izgradnje Sveučilišnog kampusa.
Proslava četiri desetljeća Sveučilišta okupila je i cijeli niz gospodarstvenika te predstavnika ustanova s kojima Sveučilište surađuje.
U sklopu svečane akademije dodijeljene su i spomen plakete zaslužnim pojedincima i institucijama, a ukupno je dodijeljeno 39 priznanja. Spomen plakete dobili su svi dosadašnji rektori Sveučilišta u Rijeci, a posthumno priznanja su dodijeljena: Zoranu Kompanjetu, Slobodanu Marinu, Petru Šarčeviću, Predragu Stankoviću, Miroslavu Krpanu te Zorislavu Sapunaru. Spomen-plakete su dobili i bivši rektori: Josip Deželjin, Elso Kuljanić, Katica Ivanišević, Danilo Pavešić, Josip Brnić te Danijel Rukavina. Priznanja su dodijeljena i KBC-u Rijeka, svim sastavnicama Sveučilišta, gradovima Rijeka, Pula, Opatija i Gospić, PGŽ-u, Riječkoj nadbiskupiji, MZOŠ-u, tvrtki Fidelta d.o.o. te Novom listu.


 
Pogled u povijest i budućnost
Nakon feljtona u Novom listu, u kojemu su bivši rektori govorili o svojim sjećanjima i i razvoju Sveučilišta, 5. ožujka, je održan jednodnevni simpozij Sveučilište u Rijeci: Jučer, danas, sutra na kojemu su akademici Petar Strčić i Daniel Rukavina, monsg. dr. sc. Ivan Devčić, prof. dr. sc. Pero Lučin, prof. dr. sc. Vidoje Vujić, mr. sc. Vojko Obersnel i Branko Mijić, govorili o povijesti Sveučilišta, njegovu razvojnom putu, ulozi u društvu i mogućim putevima u budućnosti.
No, da je put kojim ide Sveučilište nedvojbeno u usponu suglasni su svi pa tako i akademik Petar Strčić, u uvodu nove monografije koja je u pripremi i čija se promocija očekuje ove jeseni, kaže:
Jubilarna 335. obljetnica početka visokoškolske nastave i 30. godišnjica djelovanja Sveučilišta u Rijeci – godina 2003. – bile su iznimna prigoda da se učini valorizacija i prevrednovanje takvoga djelovanja u Zapadnoj Hrvatskoj. Izrečene su pohvalne riječi, ali i kritički izrazi koji su imali motivirajući kontekst za još bolji rad i koji će dati još plodnije rezultate. Naime, kao što je vidljivo iz ovoga povijesnoga pregleda i uvida u dosadašnji razvoj, ta je nastava imala uspone, čak i veoma visoke, pa i relativno nagle padove, ali manje iz unutrašnjih razloga, već gotovo redovito zbog vanjskih, političkih činilaca. Tako je prirodno bilo da upravo ovdašnja sredina, u nekadašnjoj Rijeci uz desnu stranu obale Rječine, na njezinu utoku u Jadransko more, na jednoj višoj gospodarskoj, kulturnoj i drugoj razini učini korak prema nadležnim vlastima; koristeći, naravno, i pogodnu političku, državnu i međunarodnu situaciju. Tako je u počecima 17. st. zatraženo i dobiveno odobrenje za pokretanje organiziranoga i sustavnoga obrazovanja na tadašnjoj najvišoj razini Habsburške Monarhije, čak i s nekim sveučilišnim komponentama, kakve su imala i druga evropska sveučilišta, pa i ona najuglednija. Štoviše, angažirani su veoma stručni predavači, i to iz već znatno afirmirane crkveno-katoličke isusovačke sredine i na hrvatskome prostoru. Tome su se pridružile i vrsne franjevačke snage na lijevoj obali Rječine, uz znamenito trsatsko svetište Majke Božje, u svojoj višoj i visokoj školi. No, izvan obrazovnih razloga privremeno nestaju te institucije, ali se kasnije opet povremeno javljaju, u 19. stoljeću. Međutim, tada i u početku 20. st. već je drukčija situacija pa se veća pažnja pridala samo višemu pomorskome i trgovačkom obrazovanju, ali u skladu s kolonijalističkim težnjama vladajućih struktura u rukama mađaronsko-mađarskih stranih silnica. Izvan obrazovni razlozi, a u vezi s zaposjedanjem dijela ovoga prostora od strane Kr. Italije, opet su utjecali na prekid takve nastave, 20-ih i 30-ih godina 20. stoljeća, da bi s nevjerojatnim – zbog nagloga razvoja – pozitivnim rezultatima upravo buknula i razbuktavala se ova oblast, pa i do sveučilišne razine pred četiri desetljeća.
Dotada, naime, državno pravno i na umjetan način pocijepana Zapadna Hrvatska, tada, poslije II. svjetskoga rata ujedinjena u okviru domovine pokazala je sve prednosti svoga geopolitičkoga i ekonomskoga položaja tako da je to područje ubrzo izbilo u red veoma razvijenih područja, poznatih i u svjetskim razmjerima. Dakle, bilo je prirodno da se taj položaj odrazi i na stjecanje što većega znanja, a to se moglo postići kvalitetnim i sustavno organiziranim i financiranim višim, visokoškolskim i fakultetskim obrazovanjem. Nagliji skok dalje učinjen je 70-ih godina s formiranjem Sveučilišta. Udarac je zadan 90-ih godina opet zahvaljujući stranim, agresorskim silnicama, ali – osim ljudskih žrtava, koji se u svim ratovima nikada ne mogu prežaliti – i to je sanirano tako da se sve članice riječkog Sveučilišta dobro razvijaju.
Još nešto: Zapadna je Hrvatska područje tisućljećima podložno silovitim mijenama, redovito potaknuti – namjerno ponavljamo – stranim silnicama koje gotovo uvijek i gospodare Istrom, Kvarnerskim primorjem i Gorskim kotarom. To je utjecalo na trajni, duži ili kraći boravak u ovome području i većih skupina raznih etnosa i naroda. No, od potkraj 6. st. ovdje su sve do danas u apsolutnoj većini Hrvati; ali tanke i veoma vojnički, gospodarski i na druge načine moćne strane vladajuće strukture – stalno su pokušavale i nastojale da ih se ili denacionalizira ili smanji njihov broj. Nažalost, to se događalo i s višom, visokom i fakultetskom nastavom. Tako su od početaka visokoškolske nastave, u 17. st. i dalje i preko obrazovanja utjecali na porast talijanizacije/denacionalizacije dijela ovdašnjega hrvatskoga puka. Stoga je i razumljivo da je obnova ovakve vrsti obrazovanja od omražene pobjede NOP-a 1945. god. išla drugim pravcem, jer je većinski narod, a to su Hrvati, prvi put nakon sloma Hrvatskoga Kraljevstva u 11. stoljeću, mogli sami, i to u potpunosti kreirati svoju obrazovnu djelatnost, i k tome još na vlastitome, hrvatskom jeziku.
Uvidom u vrela i literaturu, te iz vlastitoga iskustva autor ove radnje potvrđuje sadržaj sažetoga stajališta akademika Danijela Rukavine, prijašnjega rektora riječkoga Sveučilišta, koje je izrekao na svečanoj sjednici Sveučilišta 23. svibnja 2003. god. u povodu njegova 30- godišnjega postojanja i plodnoga djelovanja: «U protekla tri desetljeća Sveučilište u Rijeci razvilo se u snažnu znanstvenu i obrazovnu visokoškolsku instituciju koja čini jedan od temelja za naše uključivanje u Europu znanja.».